Psihoanaliza

Started by Bred, 26-07-2006, 01:03:26

Previous topic - Next topic

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Bred

Zajednicki trenuci promjene
u psihoanalitickom iskustvu
Ernest S. Wolf, M.D.


I

Kakvo je klijentovo iskustvo dok on ili ona poku¹ava uspostaviti odnos u tretmanu s analiticarem?

Mozemo pretpostaviti da potencijalni pacijent koji se dobrovoljno obraca terapeutu ima na umu odre?ena pitanja koja ga pla¹e. Mozda je najuniverzalnije i najhitnije od tih pitanja : "Osjecam se lo¹e. Moze li mi se pomoci i hoce li ova profesionalna osoba biti spremna i sposobna da mi pomogne da se ne osjecam lo¹e? ".

Kako vidite, za sada govorim samo o osobi s osjecajima neugode u vezi sebstva. Takvi osjecaji obicno ukljucuju stupnjeve tjeskobe i depresije koji se vi¹e ili manje dozivljavaju neko vrijeme. U ostalim stanjima, kao npr. u maniji, manje je vjerojatno da ce se dozivljavati neposredna neugoda koja zahtijeva pomoc. Ipak, cak i pacijent koji ocito dolazi osjecajuci se dobro i veselo, po svoj prilici vrlo vjerojatno skriva mogucu tjeskobu i depresiju koju bi mogao dozivjeti. Strah od dozivljavanja sramotne osude ¹to se tice sebe, moze posluziti poku¹aju guranja iz uma svega ¹to je manje savr¹eno. Ipak, ako terapeut ne zauzima kriticki stav, pacijent zadobiva stanovito povjerenje da ce terapeut stvarno poku¹ati pomoci bez namjernog uno¹enja negativnih posljedica kao ¹to je kritiziranje pacijenta.

Terapeut moze izreci sve ono s cim se pacijent slaze ili ne. Informacija koja je protekla od terapeuta ka pacijentu verbalnim tumacenjem, moze biti vrlo rasvjetljavajuca i moze cak uspjeti u osvje¹tavanju necega ¹to je bilo nesvjesno. Ipak, da bi terapija postigla neke uspjehe po procjeni obaju sudionika, potrebno je ne¹to vi¹e od verbalno izrazenog slaganja ili neslaganja bez obzira da li je verbalna izmjena povecala doseg svjesne svjesnosti ili ne.
To ne¹to vi¹e je znacajka odnosa izme?u oba sudionika, to jest, kako je odnos pacijenta i terapeuta jednog s drugim me?usobno dozivljen. Mozemo ga nazvati intersubjektivnim odnosom. Ono cemu se pacijent nada je dozivljaj da ga terapeut razumije i prihvaca. Razumijevanje i prihvacanje znaci vi¹e nego tek intelektualno shvacanje i tolerantno priznavanje pacijentovih pona¹anja, zelja, osjecaja i ciljeva.To tako?er znaci da terapeutov odgovor razumijevanja pacijenta ukljucuje set terapeutovih vlastitih osjecaja koje pacijent moze dozivjeti i osjecati i koji pokazuju da je terapeutovo u biti prijateljsko ,blagonaklono i dobrocudno drzanje prema pacijentu terapeutovo autenticno predstavljeno sebstvo. Ne glumljenje ili slije?enje neke odre?ene tehnike analitickog razumijevanja, vec sizrazavanje dobre volje s osobnom, po¹tenom prirodno¹cu, punom po¹tovanja.
Jedino kad je uspostavljen takav odnos ili je blizu tome da to bude, verbalno tumacenje ili bilo koja druga vrsta spoznajno intelektualnog uvida moze imati terapeutsko djelovanje. Verbalno tumacenje ili neko drugo pona¹anje od strane terapeuta moze se dozivjeti kao uzajamno mijenjajuci trenutak koji promice tretman prema obostrano dogovorenom cilju jedino unutar konteksta takvog me?usobnog odnosa razumijevanja i prihvacanja oba sudionika.

II

S te tocke, rekao bih, vecina psihoanaliticarai mislila bi na prijenos i odgovarajuce tumacenje fenomena prijenosa onako kako se oni ocituju u odnosu analiticara i analizanda. Ipak, vazno je prepoznati da je intersubjektivni odnos dvaju sudionika o kojem sam raspravljao, kvalitativno i dinamicki odvojen i razlicit od prijenosnog odnosa. Najjezgrovitije receno, prijenos je manifestacija, u sada¹njosti uglavnom nesvjesnih, aspekata iskustva iz djetinjstva i obrana razvijenih kao reakcije na ta rana iskustva.
Zelje, misli, osjecaji, pona¹anja te reakcije i obrane koje su izgra?ene da za¹tite protiv neugodnih i destruktivnih ucinaka, postale su ili preostale u nesvjesnom dijelu pamcenja i prenesene u ovdje i sada ukljucenu osobu s kojom je pojedinac trenutno angaziran u nekom me?uljudskom odnosu. Terapeut je, naravno, prva meta za takvo premje¹tanje. Dokle god je moguce da neka sada¹nja pona¹anja terapeuta mogu ohrabriti ili olak¹ati prijenosno premje¹tanje na njega/nju, treba imati na umu da takvi prijenosi potjecu i predstavljaju pro¹lo iskustvo i nisu uopce znacajni za svojstva i pona¹anja osobe kojoj je prijenos namijenjen. Postoji nesklad izme?u sada¹nje realnosti osobe na koju je prijenos premje¹ten i toga kako je ta osoba opazena kao rezultat prijenosa koji mijenja znacajke po kojima je ta osoba dozivljena. Tumacenje nesklada cesto dopu¹ta tocnije opazanje sada¹nje stvarnosti sa smanjivanjem snage prenesene pro¹losti da utjece na tekuce iskustvo. Ipak, kao ¹to je ranije nagla¹eno, moc mijenjanja dozivljaja odnosa u pozitivnom terapeutskom pravcu ovisi vi¹e o stvarnosti terapeutovog polozaja nego o iskrivljenjima prouzrocenim prijenosom. Iskustveno dozivljena stvarnost je snaznija od verbalnog obja¹njenja prijenosa.
Dodatni otezavajuci faktor je terapeutov uglavnom nesvjestan prijenos na pacijenta. Obicno se oznacava kao protuprijenos. Terapeut moze biti djelomicno svjestan tih protuprijenosnih premje¹tanja na pacijenta ¹to potjecu iz terapeutovog djetinjstva. Nadalje, mogu postojati izravne reakcije terapeuta na pacijentove prijenose koje su cesto oznacene prilicno neprecizno kao protuprijenosi, a bilo bi ih bolje oznaciti kao protureakcije. Jasno je da je neka protureakcija dio sada¹nje stvarnosti pacijentovog dozivljaja terapeuta i zato je moguce da utjece na terapeutski proces na pozitivan ili negativan nacin. Moglo bi se reci da su neke protureakcije prakticki neizbjezne i da je stanje razumijevanja i prihvacanja, ranije opisano kao nuzno, upravo osobit oblik protureakcije koja je terapeutski pozeljna.


III

Klijenti opazaju mnogo vi¹e o svojim analiticarima no ¹to su rijeci koje su izgovorene. Oni uocavaju analiticarev ured, odjecu, raspolozenje, ton glasa, pozu, stavove opcenito, a posebno analiticareva namjerna ili nenamjerna otkrivanja stavova prema pacijentu. Sa svoje strane, analiticari, kad su po¹teno introspektivni, postaju svjesni da nisu bili neutralni, vec su imali ponekad intenzivne unutarnje reakcije i osjecaje koje su u njima pobudili pacijenti. Tako proizlazi da analiza nije proces koji se odvija striktno unutar pacijenta niti cak proces koji se moze opisati od strane vanjskog promatraca kao zbivanje izme?u pacijenta i analiticara, npr. jedan me?uljudski proces. Bolje receno, analiza se sastoji od iskustva stvaranog od oboje, kako analizanda, tako i analiticara.

Drugacije receno, iskustvo i jednog i drugog sudionika sastoji se od svijesti, ogranicene stupnjem svjesnosti, intenziteta i dubine,

1) o njegovim vlastitim unutarnjim mislima i osjecajima zahvacenim introspekcijom,
2) u manjem opsegu, od unutarnjih misli i osjecaja onog drugoga zahvacenih indirektnom introspekcijom (tj. empatijom), i,
3) najvaznije, a opet najspekulativnije, od onoga ¹to misli i osjecaji drugoga znace njemu za koje je on onaj drugi, dosegnuti vlastitom introspekcijom i posrednom introspekcijom pomocu onoga ¹to drugi zna o sebi i o njemu.

Drugim rijecima, iskustvo obaju sudionika krece se gotovo iskljucivo oko njihovog odnosa jednog s drugim. Kao profesija mi se jo¹ mucimo da tocno opi¹emo to iskustvo zajednicke reciprocne svijesti o sebi s drugim i kako se osjecamo s tim u na¹im mislima, osjecajima i djelovanju."


IV

Opisujuci iskustvo zajednickih mijenjajucih trenutaka u psihoanalizi, preostaje nam da raspravimo kako takva iskustva nastaju i kako ona mijenjaju dinamicku konstelaciju koju smo navikli nazivati sebstvom ili, drugim rijecima ¹to ih cini mijenjajucim trenucima za sebstvo.
Ranije spomenut opisan i dozivljen odnos uzajamnog razumijevanja i prihvacanja sudionika analiticke situacije, obiljezen suradnjom u okruzju dobrocudnog prijateljstva koje je neophodno da bi tumacenje bilo uspje¹no, neki autori oznacuju kao "Terapeutski savez" ili "Radni savez".

Moram ovdje ipak naglasiti da taj vazan i potreban odnos sam po sebi tako?er nije dovoljan da bi se zbio terapeutski napredak, kao ¹to to nije ni samo tumacenje. Grubo receno, niti ljubav niti razum nisu dovoljni. Da bi se promjena dogodila, bila ona zeljena terapeutska promjena ili manje pozeljna antiterapeutska promjena, potrebna je prvo dezorganizacija kohezivnog dozivljaja sebstva koja obicno upucuje na fragmentaciju (ili barem mini-fragmentaciju) popracena s preure?enjem bitnih znacajki iskustva u novi kohezivniji i stabilniji oblik.
Opet cu ponoviti iz svoje rasprave ovdje, prije dvije godine, kad je Kohut opisao optimalnu frustraciju kao preduvjet promjene, u vrijeme dok jo¹ nije napustio model nagon-obrana:

Ovaj pojam optimalne frustracije postao je Kohutov temeljni pristup metapsiholo¹koj teoriji stvaranja strukture kako u djetinjstvu tako i za vrijeme psihoanalize. Transmutirajuca internalizacija bio je termin koji je Kohut upotrijebio da oznaci taj proces izgradnje strukture, dok je jo¹ nastojao zdruziti psihologiju nagona i self psihologiju:

"Povlacenju kateksi iz objekta prethodi razbijanje onih aspekata objektne slike koji se pounutruju.To razbijanje ima veliko psihoekonomsko znacenje; ono tvori metapsiholo¹ku bit oznacenu kao optimalna frustracija, a taj izraz je blizi iskustvu koje mozemo opaziti empatijom ili introspekcijom. Osnovne elemente procesa raskomadanog povlacenja kateksi iz objekta prvi je, naravno, ustanovio Freud u metapsiholo¹kom opisu djelovanja zalovanja." (Kohut)

"… najvaznija znacajka najranijeg odnosa majka-dijete je princip optimalne frustracije. Podno¹ljiva razocarenja u prethodno postojecoj (i izvana podrzavanoj) primarnoj narcistickoj ravnotezi vode do ustanovljavanja unutra¹njih struktura…" (Kohut)

Arlow i Brenner tako?er smatraju pozeljnim stvaranje destabilizacije, izjavljujuci :

"Ono ¹to analiticar prenosi analizandu sluzi da poremeti analizu sila unutar uma, vodeci do analizandovog sve veceg razumijevanja prirode njihova sukoba…" (Arlow & Brenner)

U novije vrijeme istu ideju iznio je i Schlesinger :

"Beziznimna posljedica dobro pogo?enog i tocnog tumacenja jest ometanje pacijentove neuroze i analitickog polja. Bitno je da analiticar obrati posebnu paznju na to kako ometanje djeluje, otkrivanju nacina na koje pacijent nastoji povratiti stabilnost, te da nastavi njihovo osvjetljivanje pomocu tumacenja." (Schlesinger)

Kohut (1975?) u govoru studentima, ipak, nije mislio da ometanje uzrokovano optimalnom frustracijom analiticar treba hotimicno stvarati:


"Nema nikakve potrebe i nikad, mislim nikad - nema nikakve potrebe biti umjetno traumatizirajuci. Jednostavno, dati najbolje ¹to mozete vec je dovoljno traumaticno jer vi ne mozete udovoljiti stvarnim potrebama…. vi uvijek proma¹ite pacijentove potrebe…. vi uvi?ate njegovu povredu ili poremecaj nakon ¹to je pacijent vec povrije?en." (Elson)

Konacno, Kohut (1985) u svom posthumno objavljenom radu govori o poremecaju analitickog odnosa zbog pacijentovog iskustva analiticarevih propusta:

"… terapeut mora pokazati kako su, nakon prvobitnog otpora potaknutog strahom od ponovnog traumatiziranja sada¹njim pomanjkanjem empatije objekta sebstva u prijenosu, bili prevladani analiticarevi propusti manifestirani kao njegova netocna, neispravna, nepravovremena ili bezosjecajna netakticna tumacenja…
On mora pokazati, ukratko, da je mirno podrzavajuca matrica spontano ustanovljenog prijenosa objekta sebstva na analiticara, koja se uspostavlja u ranim fazama analize, opet prekinuta s analiticarevim neophodnim, no samo privremenim i tako netraumatskim nedostatkom empatije ¹to je njegov "optimalni nedostatak" (Kohut)

I kako optimalni nedostaci vode novim strukturama:

"Svaki optimalni nedostatak bit ce popracen porastom pacijentove otpornosti prema nedostacima empatije unutar ili izvan analiticke situacije; to jest, nakon svakoga, izgradit ce se optimalne nove strukture sebstva i njihovo postojanje ce se ucvrstiti.." (Kohut)

U sazetku, vidjeli smo kako se Kohut zasnivao na Freudovom konceptu stvaranja struktura kroz zalovanje, te razvio iz toga princip optimalne frustracije kao preduvjet za stvaranje strukture. Kako je postepeno napu¹tao tradicionalnu teoriju nagona-obrana pomicuci se prema teoriji sebstva temeljenoj na odnosima objekata sebstva, Kohut je premjestio naglasak s optimalne frustracije na fokus optimalnog pomanjkanja odnosa objekta sebstva s njegovim popratnim prekidom u odnosu. Obnavljanje tih prekida tada postaje put rehabilitacije s preure?ivanjem fragmentiranog sebstva u novi i jaci oblik.


V


Klasicno se dinamika tumacenja u nesvjesnom opisivala kao pounutrenje. Poku¹avam izbjeci rijeci kao pounutriti jer je termin o¹e odre?en i ne razumijem jasno ¹to znaci kako za svjesno, tako i za nesvjesno.Naravno, shvacam da je pounutrenje rezultat tumacenja onoga ¹to je dano izvana, svjesno prihvaceno i da rezultira utjecajem na nesvjesno gdje bi se trebala dogoditi promjena kao posljedica pounutrenog tumacenja. Ali meni to samo oznacava krajnji rezultat, ne opisuje kako i za¹to je do¹lo do pounutrenja. Mozda Freud zaista opisuje dinamiku promjene koja je oznacena kao pounutrenje. Ako je tako, ja sam to zaboravio i necu se ni poku¹avati prisjetiti. Kohut je govorio o optimalnoj frustraciji i internalizirajucoj transmutaciji. Ali on nije objasnio niti za¹to je to internalizacija niti za¹to je transmutirajuca. Nije li nesvjesno polje, podrucje s granicama koje se ne mogu lako probiti? Kako se moze dospjeti u nj? Kako ne¹to ¹to kazem pacijentu svjesno i on je to svjesno cuo, ulazi u njegovo/njeno nesvjesno? U pomanjkanju jasnog razumijevanja kako netko moze utjecati na necije nesvjesno skovao sam svoje vlastito razumijevanje. Dopustite da to kazem jezikom self psihologije mada sam siguran da se lako moze prevesti u psihologiju ega kao i na klasican frojdovski jezik.

Razmi¹ljam o sebstvu ne kao o strukturi, ne kao o posebnom podrucju uma vec kao o organizaciji utisaka sjecanja odre?enog tipa ili vrste iskustva. (Zami¹ljam da su sve to samo metafore, ali metafore su, vjerujem, jedini nacin na koji mozemo govoriti o umu).Novoro?ence, cak cedo u maternici ima osjetilna iskustva.Ta iskustva su nekako zabiljezena (ne znam kako, ali i ne mislim da to trebamo znati u ovom casu) u zivcani sustav, najvjerojatnije uglavnom u mozak. Izgleda da je jedna od najvaznijih funkcija mozga sre?ivanje nadolazecih osjeta, podrazaja, zapazanja itd. Dakle, ponovljeni istovjetni unosi podataka se prepoznaju i svrstavaju. Ponovljeni unosi koji su istovrsni s ostalima, svrstani su kao istovrsni. Unosi izvana (ekstrospekcije) svrstavaju se kao takvi, kao i unosi iznutra (introspekcije) , neki se klasificiraju kao bol, neki kao zadovoljstvo itd. Opisujuci to na drugi nacin, mozemo reci da mozak pridruzuje ili odre?uje ili cita znacenja ovih dozivljenih opazanja. Odre?eni set ovih iskustava pripada sebstvu, ostala pripadaju ne-sebstvu. Razlicita iskustva koja se ticu sebstva organizirana su u opcu integraciju dozivljaja sebstva koje je u cijelosti dozivljeno kao koherentno iskustvo sebstva i moze se pojmovno formulirati kao sebstvo. Ali vazno mi je ne misliti o ovome kao o strukturi vec kao o organizaciji iskustava. Buduci da mnoga, a vjerojatno i vecina iskustava koja su organizirana kao sebstvo dolaze izvan pojedinca, osjecaj sebstva ovisi o kontekstu okoline isto koliko i o datostima s kojima je pojedinac on ili ona ro?en. Djelovanje iskustava izvana na priro?ene datosti jako utjece i cak upravlja razvojem. Ovaj potonji, zato, isto tako ovisi o okolini kao i o priro?enim datostima i razvoj osjecaja iskustva sebstva, zato, ovisi u znatnoj mjeri o unosu iskustava koja potjecu izvana. Drugim rijecima, pojavljujuce sebstvo pojavljuje se prilago?eno osobitom okruzenju u kojem nastaje. Buduci da se sebstvo sastoji od iskustava koja ga cine i koja su organizirana u kohezivno udruzen osjecaj sebstva, djetetov osjecaj sebstva je prilago?en sredini, koju stvaraju roditelji i ostali koji se o njemu brinu. To rezultira odre?enim potencijalima koji podrzavaju i poticu razvoj, dok ostali potencijali ostaju zanemareni i bez stimulacije oni su skloni da atrofiraju (=isceznu). Svaki razvoj sebstva, zasnivajuci se na uro?enim datostima, izmijenjen s pridodanim vanjskim iskustvima, te s razvojem i ne-razvojem (=atrofijom) potencijala jest jedinstveno sebstvo.

U self psihologiji najvi¹e nas zanimaju ona iskustva koja vode nastajanju, odrzavanju i mijenjanju osjecaja sebstva. U pro¹losti smo ovo oznacavali objektima sebstva jer smo mislili o njima kao objektima koji su tako oblikovali sebstvo. Ipak, nisu sve objekti. Neka su simbolicka iskustva koja predstavljaju objekte, npr. muzicka iskustva i druga umjetnicka iskustva. Kohut je opisao cetiri tipa iskustva objekata sebstva (zrcalni, idealizirajuci, drugo ja, spajanje), tri dalja tipa (protivnicki, efikasnost, ozivljavajuce iskustvo objekta sebstva) su opisivana u Kohutovim pocetnim definicijama. Ali vi¹e o tome drugi put.

U psihoanalizi odnos nastaje izme?u analiticara i analizanda. Zbog osobite strukture, to jest iskustva u analitickoj situaciji (redoviti susreti, ucestalost, spokoj, mirnoca, uskla?ena prijemljivost, za¹ticena povjerljivost, itd. predisponiranje odre?enoj vrsti relaksacije) oba sudionika se vracaju u stanovitu dezorganizaciu njihova iskustva sebstva. Nadajmo se da ce analizand biti u regresiji mnogo vi¹e nego analiticar. S regresijom dozivljaja sebstva je i stupanj dezintegracije sastavnog dijela iskustva koje povezuje dozivljaj sebstva. Ovo dopu¹ta tocnije uga?anje oba sudionika jednog s drugim, perceptivniju svjesnost iskustva drugoga koja moze cak biti povecana sa svjesnim nastojanjem biti svjestan putem empatije (definiranom kao posrednom introspekcijom).

Izgleda da je u naravi pojedinca zeljeti ili cak trebati osjecati se shvacenim i prihvacenim. Tako iskustvo bivanja shvacenim i prihvacenim pojacava integraciju dozivljaja sebstva; pomanjkanje takvog iskustva oslabljuje dozivljaj sebstva i olak¹ava daljnju regresiju i dezorganizaciju, dezintegraciju, fragmentaciju (izaberite termin koji vam to najbolje opisuje) dozivljaja sebstva u njegovim sastavnim dijelovima koji su na pocetku bili zdruzeni u organizaciju dozivljaja sebstva. Takva dezintegracija je bolna i pokrece motivaciju za integriranjem i ponovnim dozivljavanjem shvacanja i prihvacanja. Reintegracija pocinje kad se sastavni dijelovi preurede u prilagodbi na trenutacno okolinu koju su stvorili analiticar i analizand : preure?ena organizacija dozivljaja sebstva je bolje prilago?ena sada¹njoj situaciji od stare organizacije, nastale u djetinjstvu.

Drugim rijecima, staro sebstvo moralo se sudariti s iskustvom koje je izazvalo regresiju, a koja se sada moze obrnuti prilagodbom na sada¹nje analiticko iskustvo, i stvoriti novu, bolje prilago?enu organizaciju dozivljaja sebstva.

Moglo bi se opisati niz uvjeta koji su potrebni da bi se dogodila takva terapeutska promjena. Ali ostavimo to takodjer za drugo vrijeme.