Main Menu

HIV virus

Started by Bred, 11-05-2006, 09:13:07

Previous topic - Next topic

0 Members and 3 Guests are viewing this topic.

Bred

Стечени имунодефицијентни синдром који је трајан и има леталан исход је AIDS. Изазивач болести је вирус ХИВ који примарно инфицира CD4+T ћелије, макрофаге, дендритичне ћелије.
ХИВ(Human Immunodeficiency Virus) припада групи ретровируса. Преко 30 милона људи је инфицирано хивом, скоро 20 милиона умрло(2-3 милона годишње).
Вирусна партикула се састоји од два идентична ланца РНК (вирусни геном) и
ензима реверзне транскриптазе, интегразе и протеазе(битни су за улазак вирусне партикуле у ћелију домаћина,за интеграцију у ћел. домаћина и за преживљавање и функцију вируса).У састав генома улазе и два протеина P24 капсидни протеин и P 17 матрикс протеин који чине нуклеокапсид. Око нуклеокапсида су два гликопротеина порекла ћелија домаћина GP41 i GP 120 и чине фосфолипидни омотач.Гликопротеини су значајни за ХИВ инфекцију.
ХИВ геном се састоји из гена који кодирају:
-интегрисање ДНК у геном ћелије домаћина
-структурне протеине вируса и ензиме неопходне за репликацију
-протеине који регулишу животни циклус вируса и одговорни су за оштећења ћелија домаћина

Животни циклус ХИВ-a се састоји од следећих фаза
-инфекције ћелија домаћина
-продукција вирусне ДНК и њене интеграције у геном ћелија домаћина
-експресија вирусних гена
-продукција вирусних партикула
GP120 има висок афинитет везивања за CD4 молекул на Т лимфоцитима и мононуклерним фагоцитима. После везивања ХИВ партикуле за CD4, вирус улази у ћелију директном фузијом вирусног омотача и мембране ћелија домаћина.
По уласку у ћелију ,ХИВ вирион активира ензиме и започиње репликација(помоћу ензима реверзне транскриптазе ствара се ДНК копија вирусне РНК, вирусна РНК се интегрише у геном домаћина помоћу интегразе) и интегрише у ћелијски геном. Ово стање се зове провирус.
Стадијум провуруса означава инактивну форму вируса, која може да перзистира месецима,па и годинама (латентна фаза болести). Реактивацију провируса у Т ћелијама подстиcу практично сви они стимулуси који и нормално активирају Т-лимфоците(антигени,цитокини).
Када дође до активације инфициране ћелије покреће се транскрипција ћелијских гена,али и вирусне РНК и вирусних протеина.
Нова вирусна партикула мигрира до ћелијске мембране. Обавија се липидним омотачем ћелије домаћина и избацује се као комплетан вирус спреман да инфицира друге ћелије. Вирус убија циљну ћелију.
Најизраженији знак болести је драстично смањење броја CD4+ Т лимфоцита, вероватно зато што вирус изазива лизу ћелија, али и зато што ЦТЛ (цитотоксични Т лимфоцити) убијају инфициране Т ћелије.Јавља се и поремећај функције Б лимфоцита(поремећена фагоцитоза). Инфициране макрофаге не бивају уништене и оне представљају главни извор инфекције у организму. Имуни одговор на ХИВ инфекцију је слаб и недовољн да се заштити организам.
Болест пролази кроз два стадијума. Акутни ХИВ синдром се јавља после неколико недеља од инфекције и одликује га повишена температура, главобоља, кожна оспа, генерализовано увећање лимфних чворова. У тој првој фази могуће је детектовати вирус у крви и цереброспиналној течности јер се тада интезивно умножава. После ове фазе наступа латентни период болести који траје и по неколико година. Болест напредује даље, вирус постоји у макрофагама и дендритичним ћелијама лимфних чворова. Честе су повишене температуре, ноћно знојење, губитак телесне тежине, дијареја, промене на кожи, генерализовано увећање лимфних чворова. Ови клинички знаци поѕнати су као ARC(AIDS-related complex). Дијагноза АИДЦ поставља се на основу појаве опортунистичких инфекција, прогресивног губитка тежине, дијареје, честог налаза малигних неоплазми и промена у ЦНСу(централни нервни систем).
За сада не постоји ефикасна заштита од ХИВ инфекције.


Bred

#1
Jo¹ ne¹to o AIDS-u iz Todoxinovog ugla

Sastavili: Prim. dr sci. Todor i Mila Jovanoviæ


Uz podnaslov "WHO (World Health Organization = Svetska zdravstvena organizacija) ubija Afriku", lekar Vilijam Kempbel je, jo¹ davne 1972. godine, nagovestio moguænost stvaranja virusa koji æe selektivno delovati na funkcije ljudskog imunog sistema.
U svom radu, on razmatra razlièite oblike imunolo¹kog odgovora na viruse, pri èemu inficirajuæi virus uni¹tava ciljanu æeliju, na manje ili vi¹e selektivan naèin. Veæ tada, dr Kempbel je predoèio da ukoliko bi se sintetisao virus koji selektivno uni¹tava T-limfocite èoveka, mogla bi se izazvati imunolo¹ka slabost (eng. Imuno Deficiency). To se, prema njegovom mi¹ljenju, dogodilo kada je iz virusa teladi, virusa leukemije i ovèijeg virusa (MMV), u jednoj laboratoriji, sintetisao HI-virus. Ovakav virus je zatim primenjen prilikom akcije vakcinacije protiv boginja u Africi, na Haitiju, u Brazilu i u ju¾nom Japanu. Na ovim podruèjima se bolest, koja je potom nazvana AIDS, brzo i naglo pojavila.
Posle vi¹e od 20 godina diskusije o AIDS-u, mo¾emo potvrditi da ne¹to naru¹ava imunolo¹ki sistem. Jo¹ uvek se sa sigurno¹æu ne zna ¹ta je to, ali najprihvatljivijom se èini postavka da je reè o "pogor¹anom" HI-virusu, putem jedne ili vi¹e komponenata. Virusi su samo parèiæi genetske informacije, upakovani u omotaè od belanèevina. Zanimljivo bi bilo, za poèetak, pozabaviti se razlozima postojanja medjunarodne konvencije, po kojoj se pozitivan rezultat Eliza testa (za utvrdjivanje prisustva HIV-a) jedino validan ukoliko postoji najmanje jo¹ dva dokaza: gp120 i gp41 ili gp120 i p24. Da li to znaèi da se ovi proteini, odnosno glikoproteini, nalaze i u nekim drugim strukturama (npr. virus hepatitsa C). Eliza test pokazuje da je ne¹to otkriveno, ali ne i ¹ta. Da li se jedan retrovirus pomoæu jednoga enzima, koji se zove reverzna transkriptaza, mo¾e na zadovoljavajuæi naèin okarakterisati? Naime, kroz aktivnost jednog enzima, koji i u drugim kontekstima postoji u æelijama, ne mo¾e se izvesti definitivan zakljuèak da je to isti enzim koji radi za jedan sistem...
Kod retrovirusa je taj problem re¹en tako ¹to je razvijena metoda filtriranja, koja omoguæuje da se pomoæu poznatih promena kapsida (unutra¹njeg omotaèa virusa, koji obuhvata genetsku informaciju i
reverznu transkriptazu) on lizira, odnosno podvrgne jednoj vrsti razaranja konstrukcije i da se tako oslobodi reverzna transkriptaza.
To znaèi da je moguæe da se, prvo, æelije klasiènim metodama odvoje, razvrstaju u populacije, tj. da se razdvoje razlièite komponente. Prema gradijentu gustine, gravitacionim manipulacijama æelije se svrstavaju i ni¾u, preko razlièite te¾ine u prostoru, a posle centrifugiranja mogu da se dalje filtriraju, pod gore navedenim aspektima. Te metode su prefinjene do te mere da se, danas, reverzna transkriptaza mo¾e precizno pripisati virusnim èesticama ili virusima bez spoljnog omotaèa (onima koji imaju samo tzv. kapsid) ili se mogu svrstati medju reverzne transkriptaze koje se mogu naæi u æelijama.
Kvalitet takvih novih metoda detektovanja virusne aktivnosti se merio ili uporedjivao, najèe¹æe, sa metodom koju je razvio dr Malis, a to je polimerazna lanèana reakcija (eng. Polimerase Chain Reaction – PCR). Jedan enzim koji postoji u prirodi je do te mere modifikovan, da slu¾i kao instrument koji omoguæuje da se pomoæu vezivanja odredjenih molekula na odredjeni odseèak genskih sekvenci odredi poèetak i kraj odseèka gena, od koga se oèekuje da ga polimeraza mno¾i. Na ovom polju je postignut veliki napredak, u smislu preciznosti i repetitivnosti, a, samim tim, i pouzdanosti za svakodnevno
kori¹æenje ove metode. U visokokvalifikovanim nauènim laboratorijama, moguæe je da se replikuju odseèci genoma u velièini skoro celokupne du¾ine virusa. U poèetku, to, svakako, nije bilo moguæe i nauènici su se zadovoljavali dobijenim pojedinaènim delovima genoma. Medjutim, i ti pojedinaèni geni su toliko specifièni da je izuzetno malo verovatno da se unutar jedne vrste (speciesa) ponavljaju dva puta iste sekvence gena. Takav pristup je svima poznat pod jednim modernim nazivom – genetski tehnolo¹ki "finger printing (otisak prstiju)".
Sa tako preciznim metodama, ako se uporedi rezultat dobijen èitanjem gena pomoæu drugih metoda brojanja ili detekcije virusa sa rezultatima koji su dobijeni kori¹æenjem starijih metoda i ukoliko se
ti rezultati poklope, onda nauènici koji se bave molekularnom genetikom nemaju razloga da sumnjaju u taènost dobijenih nalaza. A najmanje imaju razloga da sumnjaju u postojanje jednog genoma
koji je toliko precizno definisan i koga je moguæe detektovati kori¹æenjem velikog broja razlièitih metoda.
Izvesna nejasnoæa, ipak, postoji oko jedne vrlo va¾ne stvari, a to su tzv. regulatorski proteini. Oni se, naime, nalaze i u genomu jednog virusa, ukljuèujuæi i genom HI-virusa, i sinteti¹u se unutar jedne æelije, a funkcija im je da upravljaju odredjenim dinamièkim procesima prilikom transkripcije viralnog genoma. Sada veæ postaje jasno za¹to treba pridati takav znaèaj ovom pitanju, buduæi da ove genetske sekvence upravljaju onim osobinama virusa koje nazivamo virulentno¹æu i, samim tim, utièu i na patogenost jednog virusa.
Do danas je otkriven èitav niz takvih regulatorskih proteina i kod HI-virusa i poèela se sve preciznije definisati njihova uloga. Aspekt gledanja jedne fotografije je telesni prikaz, a stvari treba postaviti trodimenzionalno (u prostoru) da bi se stekla prava slika. Ovaj virus nema kapsid, o kome je ranije bilo reèi, a koji je neka vrsta èvrstog omotaèa, sastavljenog od relativno malih proteina, u jednoj relativno ravnoj ¹emi i kvazi-kuglastog je oblika. Pored toga postoji i spoljni omotaè koji se, na op¹teprihvaæenoj slici, vidi u obliku èioda, buzdovana (upro¹æeno obja¹njenje). Taj spoljni omotaè je, svakako, potrebno zamisliti mnogo minucioznije, u njegovom ¾ivotnom okru¾enju. Na neki naèin, mo¾e se uporediti, naravno samo radi boljeg razumevanja, sa meduzom. Meduza u moru, odnosno virus u serumu ili citoplazmi, na kraju krajeva – u vodi. Poku¹ajmo jo¹ malo da razvijemo taj model i zamislimo da je onaj unutra¹nji deo, koji nazivamo kapsid, slièan ljusci jajeta, koje je skoro kuglastog oblika.
Ako sada zamislite takvu "meduzu" izvan svog uobièajenog medijuma – na pla¾i, suncu, bez vode, suvu... od spoljnog omotaèa ne ostaje ni¹ta. Svejedno, u na¹em vizuelnom modelu onaj unutra¹nji relikt i dalje postoji, ono "jaje", i to jaje se, pretpostavimo, oseæa sasvim dobro, kao da je u vodi. Dalje, mo¾emo da zamislimo da se virus ne ugnezdi u jednom organizmu, æeliji zato ¹to mu je, takoreæi, preko potreban tehnièki aparat za replikaciju, jer je takva prièa stvar medicinskog pomodarstva, u cilju stvaranja zaokru¾ene prièe. Postavka u vezi sa Hi-virusima, koju je i Dizburg, kao jedan od velikih specijalista za retroviruse, u kasnijoj fazi svoga istra¾ivanja ne prihvata "zdravo za gotovo" jeste ona koja se odnosi na pitanje integracije genoma virusa i genoma æelije.
Ukoliko uzmemo u obzir ono ¹to je va¾no u vezi sa izgledom HIV-a u prirodi, uvideæemo da on ulazi u æelije uglavnom zbog toga ¹to mu je potrebna energija. Virus, kao ¹to je poznato, nema sopstveni metabolizam. Radi se o jednom mikroorganizmu, ponovo æu dati upro¹æeni prikaz, koji mora da ¾ivi pomoæu vlastitog energetskog polja u jednoj energetskoj okolini i koji treba i ume da koristi tu energiju kada mu zatreba za odredjene procese – izgradnju proteina, sintezu organela i druge, za koje æelija koristi vlastitu energiju.
Medjutim, sve ovo ne funkcioni¹e po principu – virus jednostavno pritisne dugme, kako bi u¹ao u kompjuterski mozak æelije i reprogramirao ga za svoje potrebe. Virus to radi mnogo direktnije, koristeæi neke od faktora, recimo, æelijske organele, koje obavljaju relativno jednostavne funkcije, kao ¹to je sinteza proteina. Pa i tom kori¹æenju æelijskih funkcija HIV retko pribegava. Mi znamo za faze, nazvane latentnim, a koje u veæini sluèajeva dugo traju i tek po njihovom zavr¹etku, kada virusi poèinju da se replikuju i da koriste, gore pomenute, æelijske funkcije.
Vratimo se, za trenutak, na sliku meduze u prirodnoj sredini, ona se nalazi ne samo prosto u vodi, veæ u jednoj energetskoj okolini, energetskom telu, u jednoj æeliji... a u makrokontekstu, nalazi se u energetskom organizmu ljudskog tela. Za virus je sve ovo veoma komplikovano, buduæi da posle prvog kontakta sa organizmom mora ¹to br¾e da ulazi u æelije i tek u tom kontekstu mo¾e postati razumljiva problematika oko snimanja HI-virusa.
Za¹to elektronske mikrofotografije virusa nisu jasno vidljive? Kako postoje avioni i druge letilice nevidljive za radare tako postoje i virusi i njihovi sastavni delovi (sintetski regulatorski proteini) koji su ne vidljivi za elektronsku mikroskopiju. Kad analiziramo tehniku koja nam stoji na raspolaganju u te svrhe (elektronski mikroskop), ne treba da nas zaèudi da je ono ¹to vidimo kao fotografiju pseudoslika.
Ne radi se o jednom zraku svetlosti koji pada na ultrafine èestice srebra i izaziva potamnjenje ili ne¹to drugo na jednom foto papiru, veæ se primenjuje postupak slièan rentgenu – emituju se sitne èestice, koje se nazivaju elektroni, za koje se zna da su daleko manje mase od npr. nukleusa. Na osnovu te èinjenice, bez obzira ¹to se elektroni ubrzavaju milionima volti (prilikom kori¹æenja elektronskog mikroskopa), oni brzo uspore kada naidju na prepreku. Pogotovo ako je medijum voda, buduæi da se citoplazma u najveæem procentu sastoji od nje, a u jednoj grupi æelija je i veæa gustina citoplazme.
Drugim reèima, ne mo¾e se jednostavno uzeti komad tkiva, pa èak ni jedna jedina æelija u svojoj prirodnoj okolini, naime u jednom medijumu koji je potreban za opstanak æelije u laboratorijskim uslovima i koji se u Petrijevoj ¹olji snabdeva svime ¹to je neophodno. Ne mo¾e se, stoga, prikazati ni virus, ni organele i ostali sastavni elementi æelije u prirodnoj funkciji. To je jedan nedostatak koji ni mikrobiolozi, ni celularni biolozi ne mogu da otklone. Dovoljno je zamisliti na¹u meduzu skoro potpuno osu¹enu, sa samo deliæem vode u sebi, koju su nauènici uspeli da fokusiraju u specijalnim komorama, postavljenu na izuzetno male dr¾aèe, i tada se mo¾e smatrati izuzetnom sreæom ako uspeju da detektuju ba¹ taj retki momenat ula¾enja kroz omotaè æelije. To se, èak, mo¾e jednostavnije uraditi pomoæu fotografije, jer tada celokupan sadr¾aj citoplazme ne remeti snimanje. U onom trenutku kada je virus izdvojen iz prirodnog ambijenta, on je praktièno i uni¹ten.
Postoje naèini da se snime organele, kao ¹to je duboko zamrzavanje, ali koriste se i razni drugi trikovi. Tek skidanjem, poput poklopca, polutke æelije, postalo je moguæe da se snimi virus unutar æelije.
Pomoæu jasnoæe snimaka jednog virusa koji je duboko zamrznut ili zaliven epoksidnim masama, mogu se doneti zakljuèci o njegovom energetskom stanju (a iz toga, i o njegovoj virulentnosti i patogenosti), u trenutku kada je "uhvaæen". Kada je reè o patogenosti, treba se vratiti na analizu regulatorskih proteina i opisu njihovih funkcija.
Dr Dizburg je rekao da je jedan retrovirus, generalno, suvi¹e slab da bi prouzrokovao bolest kakva je AIDS, a ne¹to slièno tvrdio je i dr Malis. Ovim ljudima treba iskazati zahvalnost za dve stvari – prva obuhvata sistematsko i profesionalno dugogodi¹nje bavljenje retrovirusima, uop¹te, a druga se ogleda u jednoj vrlo otvorenoj i stabilnoj analizi postojeæeg statistièkog materijala. Oba momenta su od izuzetnog znaèaja za Todoxinovu nauènu grupu. Mi verujemo da postoje dve komponente napora usmerenih na re¹avanje problematike HIV-a – bavljenje retrovirusima, generalno, posebno u genezi i patologiji kancera i rad na statistièkim podacima, u kontekstu onoga ¹to je poznato kao "epidemija AIDS-a".
Kada analiziramo stvari koje se internacionalno "prodaju" kao epidemija, dolazimo do mnogih iznenadjenja. Mnogo toga nije u skladu sa onim ¹to se zna o virusima, specijalno retrovirusima. Jedno od najupeèatljivijih pitanja koje iskrsava jeste kako je moguæe da ljudska sperma u jednoj analnoj sluzoko¾i ima neuporedivo veæu efektivnost, nego na sluzoko¾u vagine? Zatim, postoji osnovana pretpostavka da, na primer, u Africi postoji naèin distribucije virusa koji podrazumeva da se infektivni agens podjednako ra¹iri medju mu¹kim i ¾enskim delom populacije. Treba se pozabaviti i pitanjem faktorskih preparata krvi koji su podvrgnuti jednim, za viruse smrtonosnim postupkom, pod potpuno suvim uslovima, ali i pored toga u njima dolazi do potpuno razlièite distribucije virusa.
Vratiæemo se modelu meduze primenjenom na viruse, konkretno na njihov spoljni omotaè koji slu¾i za blokiranje receptora koji se nalaze na spoljnim membranama æelije, ¹to je prema rezultatima dugogodi¹njih diskusija u medijima, merodavni i najva¾niji mehanizam ula¾enja virusa u æeliju, u cilju ispunjavanja glavnog uslova za njegovu replikaciju. S toga je i ta taèka u epidemiolo¹kom kontekstu, tj. taèka o putevima transmisije, potpuno nejasna. Na¹a nauèna grupa je mnoge od tih nejasnoæa shvatila kao potpuno logiène i konsekventne, po¹to smo otkrili neka svojstva virusa na genetskom nivou, posebno na nivou regulatorskih proteina koji su nam bili poznati i iz drugih speciesa.
Prvi putokaz je, zapravo, bila bakterija pastorela pestis (izazivaè kuge). Ja sam proteine i genome kuge, koji su odgovorni za virulentnost te bakterije, sistematski uporedio sa odredjenim delovima HIV-a. To sam radio tzv. visinskim krivuljama i specijalnim tehnikama bojenja, èiji je intenzitet povezan sa odredjenim svojstvima. Kori¹æenje tih metoda, pokazalo je veliku srodnost izmedju virulentnih delova gena p. pestis i odredjenih regulatorskih proteina, ¹to se mo¾e prikazati i dijagramom.
Potrebno je pojasniti i uzroke abnormalnih epidemiolo¹kih pona¹anja HIV-a, koja nikada ranije nisu opisana, niti otkrivena u prirodi. To jedna "vruæa" tema, u vezi sa kojom sam 1987. godine objavio hipotezu da je HI-virus manipulisan, tj. da potièe iz vojnih laboratorija i da je neko vr¹io razlièita testiranja na udaljenim delovima na¹e Planete. Drugim reèima, HIV je hibrid, sastavljen iz vi¹e delova, koji je na, takoreæi, sluèajan naèin pobegao iz laboratorija i koji sada hara svetom.
Problem sa poku¹ao da zaokru¾im sa vi¹e strana. Pre svega, kako je moguæe da se u jednom virusu nalaze velike sliènosti u odredjenim genima i da li je stvarno moguæe da je neko to uradio sa odredjenom namerom. Medjutim, kao nauènici, ne smemo u potpunosti da iskljuèimo moguænost da u prirodi postoje i takve sluèajnosti. S obzirom da smo problem, ipak, zaokru¾ili sa vi¹e strana, pokazalo sa kao jedino verovatno da je neko u vi¹e navrata manipulisao HIV-om. Tu se treba vratiti i na Dizburgovo tvrdjenje da je retrovirus suvi¹e slab. U tom svetlu, ¾elim da prilo¾im neke èinjenice koje potvrdjuju da je on stvarno razvijen za vodjenje biolo¹kog rata.
Retrovirus HIV je veoma kompleksan i ima osobinu, buduæi da pripada retrovirusima, da se vrlo te¹ko ili nikako ne prenosi na horizontalan naèin (sa èoveka na èoveka), barem ne kao infektivni agens. Imajuæi to u vidu, potrebno je naæi druge uzroke za njegovu rasprostranjenost medju tzv. riziènim grupama.
Kada se povede biolo¹ki rat, mora se misliti i o za¹titi sopstvenih vojnika. Znaèi, ako se npr. neki retrovirus koristi u vremenski i prostorno ogranièenom kontekstu, u cilju slabljenja ili potpunog uni¹tavanja odredjene populacije, to je neèija ideja i ta osoba, kao vojno lice, onemoguæena je da koristi ogromne kolièine sredstava za dezinfekciju, pre nego ¹to njegovi ljudi udju na "oèi¹æenu" teritoriju. Potrebno je koristiti sredstvo koje na jednostavan naèin dospeva u ljudski organizam i opstaje u njemu, ali te¹ko prelazi sa jednog domaæina na drugog. Naravno, ukoliko se koristi takvo oru¾je, mora se preduzeti ne¹to da taj retrovirus bude ¹to "efikasniji" unutar pojedinaènog organizma. Retrovrusi, inaèe, nisu u toj meri agresivni i patogeni. U razdoblju izmedju dva svetska rata, 1930 – 1940. godine, a i za vreme II svetskog rata, vr¹en je veliki broj jednostavnih eksperimenata za koje nije bio potreban veliki in¾enjering i novac.
Jednostavnim zajednièkim kultivisanjem mikroorganizama, a posebno ako se radi o istoj vrsti, moguæe je izazvati razlièite mutacije.
Taj postupak se, u to vreme, odvijao nekontrolisano, ali je mogao da poslu¾i za selekciju isto kao ¹to se i jednostavnim ukr¹tanjem mo¾e odabrati neka vrsta, prema odredjenim svojstvima, a da ne mora ni¹ta da se uradi po pitanju èitanja gena. Na taj naèin je manipulisano i HI-virusom i, postepeno je dobijao va¾ne dopune. U ovoj prièi mora se ponovo istaknuti glavna crta retrovirusa – horizontalni, te¹ko prenosivi, ali kada jednom dospeju u organizam domaæina moraju biti patogeni.
Pred pomenute dvojice, Dizburga i Malisa, nikako ne smemo zaboraviti na treæeg èoveka, koji je u tom kontekstu pao u medjunarodni zaborav, dobrim delom i sopstvenom voljom, a to je L. Montanje.

Interesantno je da je on veæ od svog prvog rada, 1983. godine, kontinuirano sve do 1995. godine kada mu je priznat patent otkrivaèa virusa, sprovodio nauèni program opozitan radu R. Galoa. U ovom kontekstu, veæi deo nauènog sveta smatra veoma zanimljivim dvoboj ovih dveju liènosti. Medjutim, ne sme se zaboraviti da su oni samo predstavnici dr¾avnih nacionalnih institucija zdravlja i, s toga, cela stvar se ne mo¾e redukovati na dve osobe koje imaju pretenzije da budu prve zvezde.
U tih sedam godina konfrontacije, Montanje je neprimetno za veæi deo javnosti radio na temama koje su, takoreæi, "voda na moj mlin". On je ustanovio da se mo¾e "o¹tetiti" patogenost HIV-a i da se samo tako, u odredjenim kontekstima, izaziva AIDS. Naime, on je veæ 1984. godine, znaèi godinu dana posle prve publikacije, postavio vrlo interesantno pitanje razloga rane pojave AIDS-a kod HIV-pozitivnih.
Ja bih ¾eleo da dodam da se AIDS razvija samo kod pacijenata koji su ranije imali, dobili, odnosno stekli odredjene infekcije i / ili infektivne agense. Drugim reèima, AIDS se razvija samo tamo i u tim sluèajevima, kada su postojale, pre kontakta sa HIV-om, neke druge odredjene infekcije. Ne samo u organskom smislu, ako je neki organizam slab, star ili razoren od neke druge infekcije, koja nije u sklopu propratnih infekcija AIDS-a.
Montanje je poèeo da sistematski ispituje èitav niz takvih kofaktora i imenovao ih, kao npr. Ep¹tajn-Bar virus, herpes simpleks i dr. viruse iz te grupe. 1989. godine, ja sam izneo tvrdnju da je herpes zoster taj koji ima istu ulogu, a iste argumente naveo je i Galo, ali tek 1991. godine. U to vreme, Galo je bio "u vodi do grla" i nije mogao sam da publikuje radove. Znaèajnu ulogu odigrao je Dizburg, koji je godinama na polju onkologije saradjivao sa Galoom i koji je, kada je ponestalo dr¾avnog novca za finansiranje istra¾ivanja izneo u javnost da mora postojati neki kofaktor i odmah dobio novac od dr¾ave za praæenje tog kofaktora.
Prof. Lanke i njegovi saradnici su tvrdili da dokazivanje HI-virusa nije uspelo i da se kod ¹irom sveta izolovanih èestica HIv-a radi o artefaktu leukemiènih æelija, koje su se koristile za uzgajanje virusa. To isto se, po njima, vidi i na elektronskim fotografijama, koje navodno predstavljaju virus. U èasopisu "Raum i cajt" publikovana je i studija australijske grupe nauènika u kojoj se kritikuju kori¹æene metode hibridizacije za provirusnu DNK, pomoæu sonde. Oni tvrde da ove sonde nisu specifiène, kao ni antitela-testovi za otkrivanje proteina HIV-a.
Genom navodnog virusa nije korektno opisan, jer je nemoguæe otkriti toliko razlièitih sekvenci za jedan te isti virus.
Antitela-testovi pokazuju pozitivne i negativne rezultate na bolesti koje sa AIDS-om nemaju nikakve veze. Znaèi, tvrdnja da je neko HIV+ i, samim tim, bolestan od AIDS-a nije opravdana – gde ne postoji HIV, ne mo¾e da postoji ni AIDS. Svaka taèka ovih tvrdnji mogla da bi bude na¹iroko diskutovana i ljudima bi se moglo dokazivati da su sve te stvari zaludjujuæe, ukoliko se izvuku iz ¹irokog konteksta ili ako se zloupotrebe za vodjenje svojevrsnog krsta¹kog rata. Pre nego ¹to se osvrnem na neka tehnièka pitanja, ¾eleo bih da napomenem da virus postoji, da je znatno patogeniji nego ¹to veæina nauènika misli i to smem da tvrdim mirne savesti. Laboratorijsko i klinièko praæenje dugoroène normalizacije virusom indukovanih patolo¹kih polo¾aja, usled primene Todoxinove terapije u tretiranju potpuno razlièitih manifestacija steèenog sindroma imunodeficijencije, kod pripadnika razlièitih riziènih grupa, nameæe zakljuèak da HIV postoji. On nije jedini, ali je glavni uzrok AIDS-a. Svako ko ozbiljno sumnja u genezu AIDS-a trebalo bi da da zadovoljavajuæe odgovore na sledeæa pitanja:

1) Terapijski uspeh Todoxina, koji podrazumeva nestanak svih klinièkih imunolo¹kih simptoma, kao i eventualno perzistiranje tih simptoma, praæeno je medjunarodno priznatim metodama HIV kvantifikacije (RNK serum, plazma, koncentracija). Tra¾enje razloga zbog èega je efekat terapije zadovoljavajuæi ili ne omoguæava da se u laboratoriji vidi ono ¹to se prati na nivou simptomatike.
2) Za¹to prvo pada titar virusa u serumu, a tek sa zaka¹njenjem od nekoliko nedelja ili èak meseci poèinje rekonstrukcija imunog sistema u svim elementima, do normalnih vrednosti za HIV negativne osobe?
3) Zbog èega se pomoæu kori¹æenih metoda merenja virusa u serumu mo¾e pratiti uobièajena prelazna simptomatika jedne viremije – temperatura, glavobolja, bolovi u zglobovima, oteèeni limfni èvorovi, znojenje, neposredno posle prve infekcije, tzv. primarne infekcije, HI-virusom.
4) Za¹to se relativno stabilan asimptomatièni stadijum prema CDC2 pomoæu priznatih metoda virusne kvantifikacije mo¾e jasno razdvojiti od progredijentnog simptomatiènog stadijuma i drugih stadijuma, do terminalnog?
5) Dalje, ako je imuni sistem razoren zbog upotrebe droge, raznih medikamenata, lo¹e ishrane, nehigijene, a ne usled prisustva HIV-a, za¹to se onda ova bolest mo¾e dokazati kod dece i to kod onih kod onih kod kojih mo¾e da se doka¾e i HIV-RNK.
6) Treba se zapitati i ¹ta je to konkretno pogre¹no u primeni metoda koje se koriste prilikom istra¾ivanja HIV-a. Naime, npr. DNK-hibridizacije, dehibridizacije, endonukleoznih analiza pomoæu restrikcije, PCR-a, RNK-amplifikacije i sl?
Mi, danas, mo¾emo da analiziramo bilo kakav protein, ukljuèujuæi i one koji su virusnog porekla, tako precizno da ih mo¾emo preko rekombinovanja, znaèi sintetski proizvedenih istih ili namerno promenjenih proteina, da me¹amo i da kontroli¹emo vezu izmedju genetskih sekvenci i strukturnih elemenata, a èak i funkcionalnih svojstava datog proteina.
Upravo te metode istra¾ivanja se koriste ¹irom sveta u istra¾ivanjima vezanim za HIV. Niko se nije zaustavio na nivou prvobitnog rada Montanjea i Galoa. Na¹e znanje o strukturi i funkcionalnim svojstvima HIV-a se stalno pro¹iruje. To je ono ¹to je va¾no za pojedince koji su zainteresovani za otkrivanje patolo¹kih mehanizama indukovanih HIV-om. HIV-testovi koje su prof. Lanka i drugi nazvali nestabilnim kori¹æeni su dugi niz godina za dokazivanje mnogih infektivnih agenasa, efikasni su u 90 – 99% sluèajeva, jednostavni za rukovanje i jeftini. Imuni sistem proizvodi odbrambene proteine protiv proteina koji su strani organizmu i protiv nekih drugih molekula koji su prepoznati kao antigeni. Ti proteini su toliko specifièni za svaki antigen da je stvorena kovanica – jedno antitelo odgovara svom antigenu kao kljuè svojoj bravi. Ta antitela su toliko osobena da se pomoæu njihovog prisustva mo¾e doneti zakljuèak o prisustvu odgovarajuæeg antigena, èak i ako je on odsutan ili se ne mo¾e detektovati ili je uspe¹no eliminisan od strane imunog sistema. Antitela na HIV se, ukratko, mogu javiti kod osoba koje ne spadaju ni u jednu riziènu grupu, koje niti su obolele, niti æe ikada oboleti. To su oni sluèajevi koji iako su zara¾eni, nikad ne obole, jer zapravo i nisu bili inficirani. Osim tri, dobro poznate, riziène grupe, treba imati u vidu jo¹ neke riziène faktore. Na prvom mestu, to su vakcine koje stvaraju razlièite poremeæaje u organizmu. Ovakve toksiène vakcine se posebno koriste u Africi, Ju¾noj Americi, jugoistoènoj Aziji tj. na podruèjima sa najveæim prirodnim bogatstvima, iz nekih nedovoljno rasvetljenih razloga. Dobar primer predstavlja polio-vakcina i SV-40, koja je dovela do masovnog umiranja dana¹nje populacije pedesetogodi¹njaka, koji su kao deca (1957 – 1965 god.) primili ovu vakcinu. Kada novoredjenèe, u porodili¹tu dobije ovakvu vakcinu, jednostavno ne mo¾e da bude za¹tiæeno. Period inkubacije je 0, 10, 50 ili 60 godina. Jedino re¹enje bi bilo koristiti embrionalne diploidne pluæne æelije (ali, ne one iz amerièkih centara), umesto majmunskih bubrega za pasa¾u polio-virusa. U poslednje vreme, ni najmladji nisu po¹tedjeni od pogubnog dejstva razlièitih varijanti patogena. Zapaljenje krajnika nije najèe¹æe nikakav problem. Pomoæu antibiotika, koji se uzimaju redovno i dovoljno dugo, oboljenje brzo nestaje. Ako terapija nije uspe¹na, moguæe posledice mogu biti te¹ka o¹teæenja srca. Infekcija ¾drela streptokokama tipa A su, u celom svetu, najèe¹æi uzroènik smrtnog otkazivanja srca. Zanimljivo je da je prilikom istra¾ivanja australijskih domorodaca uoèeno da streptokoke tipa C i G, koje su, do tada, smatrane bezopasnim, izazvale veliki broj sluèajeva tzv. reumatskih oboljenja. Infekcije ovim bakterijama najèe¹æe ne pokazuju nikakve upadljive simptome. Za razliku od njih, ako bakterije tipa A nasele ko¾u ili disajne puteve, brzo se primeæuju znaci poèetka bolesti. Javlja se osip, kraste ili grebanje u grlu, koje ide do katara. Uveæani krajnici ili ¹arlah su, takodje, znaci infekcije. Opasno postaje onda kada se izazivaè izuzetno intenzivno razmno¾ava ili ako prodre u unutra¹njost æelija. Bez odgovarajuæeg leèenja, ko¾a truli i otpada ili se javlja smrtonosni toksièki ¹ok. Ove infekcije su znatno uèestalije u industrijski razvijenim zemljama i od njih se strahuje zbog visoke stope smrtnosti. Kasnije komplikacije infekcije streptokokama A se javljaju usled reakcije imunog sistema: stvaraju se odbrambene materije protiv uljeza. Medjutim, ta antitela, na nesreæu, napadaju i belanèevinu miozin, sastavni deo srèanog mi¹iæa. U izuzetnim sluèajevima, ostaju trajna, po ¾ivot opasna o¹teæenja srèanih zalistaka. Prilikom daljih ispitivanja se ispostavilo da miozin napadaju i antitela protiv tipa C i G. Svi oni koji pripadaju riziènim grupama, kao i oni koji su oboleli od AIDS-a imaju krv punu antitela, ukljuèujuæi auto-antitela. Auto-antitela ukljuèuju anti-limfocite i, kao ¹to je Montanjeov tim pokazao – anti-aktin i anti-miozin antitela (antitela na dva sveprisutna æelijska proteina – aktin i miozin). U svojoj studiji iz 1983, Montanje i kolege su otkrili tri proteina: p25, p 45 i p80. ©to se tièe p45, oni su tvrdili da protein 45K mo¾e biti zbog kontaminacije virusa æelijskim aktinom koji je bio prisutan u imuno-talozima svih æelijskih ekstrakata. Po¹to su i serumi pacijenata i serumi davalaca krvi ponavljano reagovali sa p45 / p43 proteinom iz inficiranih i neinficiranih æelija, bilo bi za oèekivanje i da je Galo detektovao ovaj protein. Medjutim, ni Galo, ni bilo ko drugi, od tada nije izvestio o takvoj grupi, nezavisno od metoda koji je kori¹æen za detekciju reakcije antigen / antitelo. Neslaganje mo¾e biti razre¹eno ukoliko se uzme u obzir èinjenica da se na migraciju proteina u elektroforetièkoj traci, pored molekulske te¾ine, mo¾e uticati i drugim faktorima, npr. nabojem koji nosi protein. Tako, jedan isti protein mo¾e imati neznatno razlièitu molekulsku masu, kada se detektuje pomoæu RIPA ili WB. Tako se i p25, koji je detektovao Montanje, i p24, koji je detektovao Galo, danas smatraju za jedan isti HIV protein – p24. Molekulska te¾ina aktina nije 45000, ni 43000, veæ 41000. Montanje je pokazao da serum AIDS pacijenata i onih koji pripadaju riziènim grupama sadr¾i antitela koja reaguju sa aktinom. Protein p24 nije dovoljan za dijagnozu infekcije HIV-om, zato ¹to nije specifièan.Zaista, nijedan drugi HIV protein, pa èak ni p41 (p45 / p43) ne reaguje èe¹æe sa serumom zdravih osoba. Niti su otkrivena monoklonska antitela koja reaguju èe¹æe sa proteinima prisutnim u neinficiranim kulturama ili serumima osoba koje ne spadaju u riziène grupe. Prema Montanjeu, to je zato ¹to su ovo æelijski proteini koji se sreæu svuda (postoji nespecifièni pozadinski ¹um); jedan takav protein je aktin, koji ima molekulsku te¾inu 45 / 43; ovaj protein reaguje sa serumom osoba koje ne pripadaju riziènim grupama; p45 / 43 predstavlja æelijski, a ne virusni protein. Medjutim, buduæi da je miozin svuda prisutan, kao i aktin, i ima laki lanac sa molekulskom te¾inom od 24000, postavlja se pitanje zbog èega niko ne uzima u obzir da p24 grupa predstavlja miozin, a zna se da on, zajedno sa aktinom, igra glavnu ulogu u pupljenju i oslobadjanju HIV èestica, a i sam Montanje je pokazao da pacijenti sa AIDS-om i pripadnici riziènih grupa imaju anti-miozin antitela. Oksidacija imunog sistema domaæina dovodi do imunosupresije, a samim postoji velika verovatnoæa da svi virusi, u manjem ili veæem stepenu, imaju suprimirajuæe dejstvo na imuni sistem. Ciklus propadanja imunog sistema zapoèinje, kao ¹to je veæ navedeno, oksidativnim stresom. Prvo, dolazi do makrofagne reakcije Il-1 (interleukinom 1 ), signal biva prosledjen preko ovih citokina do T-æelija, one luèe Il-2 (interleukin 2), TGCF (faktori rasta) i ciklus biva pokrenut. Najva¾nija karika u lancu imunosupresije je da ne dolazi do opadanja broja T-4 limfocita, veæ do njihovog prelaska u T-8 limfocite. Produkcija miozina (mi¹iæni protein) stvara la¾an broj kopija gp-120, a aktina (takodje protein koji gradi mi¹iæna vlakna) – gp-41. Nikada niko nije dokazao da nukleozidni analozi i / ili proteaze inhibitori deluju na reverznu transkriptazu i / ili HI viruse. Treba se zapitati da li su oni, mo¾da, samo neutralizatori faktora rasta i mno¾enja tzv. virusnih èestica, odnosno kopija. Dva virusa, citomegalovirus i Ep¹tajn-Bar virus, iako prisutni medju homoseksualnim mu¹karcima, izgleda da su karakteristièni za sve pacijente koji boluju od AIDS-a, kao rezultat reaktivacije latentnih virusa. Groznica, osip, limfadenopatija i poveæana sklonost ostalim infekcijama su uobièajene manifestacije koje su javljaju u sluèaju infekcije ovim virusima, a takva klinièka slika se sreæe i kod pacijenata obolelih od AIDS-a. Poremeæaj proporcije T4 : T8 limfocita, kod ljudi i ¾ivotinja je jo¹ jedan dokaz da ovi virusi izazivaju imunosupresiju. Oba virusa su bila izolovana sa mnogih mesta, ukljuèujuæi Kapo¹i sarkom, kod skoro svih obolelih od AIDS-a. HIV nikada nije izolovan kao nezavisna stabilna èestica iz sve¾ih AIDS tkiva, niti iz kultura, ¹to znaèi da njegovo postojanje nije dokazano. Uoèene pojave (èestice, reverzna transkriptaza, reakcije antitelo – antigen), za koje zvanièna medicina tvrdi da dokazuju postojanje HIV-a, nisu bili specifièni za pomenuti retrovirus, pa èak ni za retroviruse uop¹te. Pod izolacijom ovog virusa se, zapravo, podrazumeva kratkotrajna, prolazna detekcija u æelijskoj kulturi : virusnih antigena, virusnih antitela, reverzne transkriptaze (RT) i èestica nalik na virus koje klijaju iz æelijske opne u unutaræelijski prostor. U veæini sluèajeva izolacija se poistoveæuje sa detekcijom RT. Medjutim, nezavisno od RT, ove kulture imaju gotovo svaki drugi enzim ukljuèen u sintezu DNK i nije iskljuèeno da su virusne transkriptaze æelijski enzimi. Veruje se da virusnu specifiènost RT daje poèetni ¹ablon koji ona koristi. Galo i njegovi saradnici su, u ranijim dokumentima, dokazali da DNK polimeraza upotrebljava isti ¹ablon kao ¹to je onaj koji se koristi za izolaciju HTLV-III / LAV-a. Treba imati u vidu i to da vrsta ¹ablona koji polimeraza koristi i njena aktivnost zavise od stanja kulture i od stanja æelijskog razvoja tj. aktivnost zavisi od pravilnosti i nepravilnosti æelije. U retkim sluèajevima se, pod izolacijom, podrazumeva otkrivanje èestica nalik na virus, u T-æelijama, in vitro ili u drugim æelijama, osim T-æelija, u sve¾em AIDS tkivu. Ove èestice ne samo da se te¹ko mogu detektovati, veæ u nekim sluèajevima su one normalne æelijske organele, a ne virusi. Smatra se da je nagomilavanje èestica i klijanje odredjeno interakcijom aktina i miozina. Oksidativni agensi mogu izazvati interakciju aktina i miozina, a samim tim i nagomilavanje i klijanje èestica. Eliza test je trenutno najèe¹æe kori¹æeni test za tra¾enje antitela na HIV. Po pravilu se priprema jedan nosaè na koji se stavljaju antigeni protiv kojih imuni sistem stvara antitela. Tako pripremljen nosaè se dovodi u kontakt sa serumom pacijenta i naknadno se kontroli¹e, radi utvrdjivanja da li su otkrivena odgovarajuæa antitela u serumu tj. da li je do¹lo do efikasnog vezivanja antitela za prisutne antigene. Pri tome se mora obratiti pa¾nja na to da su neki mikroorganizmi kao HIV, sastavljeni od vi¹e razlièitih proteina. Imuni sistem zato proizvod razlièita antitela protiv virusa i njegovih sastavnih komponenata. Od momenta otkrivanja HI-virusa, genetskim istra¾ivanjima je otkriveno, do danas, devet divergentnih subtipova HIV-1, koji se uglavnom razlikuju u sekvencama tzv. envelop (eng. omot)- gena, tj. gena determinanta spoljnog omotaèa virusa, a to je pre svega p-24. Veæ iz samog ugla gledanja se mo¾e zakljuèiti da je, zbog otkrivanja novih podtipova HIV-a, potrebno da se postojeæi testovi dopune ili zamene testovima novije generacije. Nedostatak svih testova sa antitelima le¾i u èinjenici da postoje izuzetne situacije, u kojima ne postoje nikakva antitela u krvi. Najva¾niji takav momenat je prisutan od 4. do 12. nedelje posle prve infekcije (u manje od 5% sluèajeva èak i do 6 meseci kasnije), tek posle isteka tog vremena, imuni sistem poèinje da proizvodi antitela protiv novog antigena. Drugi specijalan sluèaj jeste onaj kada ne postoje antitela u krvi, iako postoji infekcija. To se, na primer, dogadja kod pacijenta koji èeka na transplataciju i koji je namerno imunosuprimiran. Treba pomenuti i situaciju kada postoji puna slika AIDS-a, znaèi pacijent, iako je u tom stadijumu, nema nikakva antitela i pored toga ¹to virusni titar mo¾e da bude izuzetno visok. Navedeni rezultati se odnose na la¾no negativne rezultate testa. Medjutim, postoje i sluèajevi la¾ne pozitivnosti. Oni se javljaju kada antitela protiv drugih agensa, kao npr. influence i to neposredno posle vakcinacije protiv gripa, reaguju na Eliza test privremeno pozitivno. Zbog navedenih situacija je odluèeno da se u sluèajevima pozitivnosti utvrdjenih Eliza testom, radi obavezno i jedna kontrola za koju se koristi Western blot metoda. Ona podrazumeva da se antitela na HIV, ukoliko se nalaze u krvi, elektroforetskim metodama nani¾u prema molekulskoj te¾ini. Tako je moguæe da se u jednoj krvnoj probi utvrdi da li nema nikakvih ili ima nekih ili svih antitela. Ako nisu prisutna nikakva antitela, rezultat je negativan, a ukoliko su prisutna sva ili veæina, onda je rezultat probe pozitivan. Poznati su sluèajevi u kojima ne postoje antitela protiv glavnih strukturnih elemenata spolja¹njeg ili unutra¹njeg omotaèa HIV-a. U tim situacijama, neophodno je posle izvesnog vremena ponoviti test, kako bi se do¹lo do jasnijeg zakljuèka ili bi trebalo poku¹ati direktno detektovati virus. Po¹to za Western blot test va¾i ista situacija u vezi sa la¾nom pozitivno¹æu i negativno¹æu kao za Eliza test, uoèena je potreba za razvijanjem drugih metoda kojima bi se neposredno moglo utvrditi prisustvo HIV-a. Metoda koju su u tu svrhu koristili Montanje i Galo, u ne¹to modifikovanom obliku, i danas je u upotrebi. Radi se, naime, o propagiranju virusa preko perifernih limfocita. Aktiviranim limfocitima u kulturama se dodaje plazma ili serum HIV+ pacijenta, a prisustvo infektivnog HIV-materijala se mo¾e detektovati osetljivim specifiènim metodama, kao ¹to su PCR, reverzna transkriptaza, sonda za DNK ili metoda amplifikacije DNK. Upotrebom ovih metoda virus se mo¾e dokazati posle nekoliko dana. Pored toga, u tim testovima se indukuju HIVspecifiène promene, npr. stvaranje vi¹e nuklearnih gigantskih æelija fuzijom HIV-inficiranih i neinficiranih CD4 limfocita (tzv. pomoænièke æelije, eng. helper cells ). U tom sluèaju, dolazi do smanjenja CD4 markera ili, èak, do smrti æelija. Dr Lanka je izneo postavku da je HI-virus artefakt iz leukemiènih æelija, koje se koriste za propagiranje virusa. Da se ne bismo bavili svim argumentima koji se protive njegovom mi¹ljenju, dovoljno je pomenuti da se HIV mo¾e kultivisati u sasvim normalnim perifernim limfnim æelijama HIV- osoba ili u limfocitnim kulturama HIV-disociranih limfnih èvorova, a taj postupak je, svojevremeno, koristio i sam Montanje. Upravo je podatak da normalne nekancerogene æelije umiru posle uspe¹nog mno¾enja virusa sna¾an argument za dokazivanje patogenosti HIV-a. Ako se ne radi o jednom virusu, potrebno je objasniti zbog èega HIV daje "prednost" CD4 æelijama. Opasnost od moguænosti zamene sa endogenim repro elementima ne postoji, buduæi da pored genetske razlike prema sekvencama humano-evolutivnog porekla HI-virusa, on ima izuzetno visoku sposobnost retromutacije, koja je karakteristièna samo za egzogene viruse. PCR je danas ¹iroko prihvaæen postupak za rutinsko dokazivanje HIV-infekcije. Pomoæu njega je postalo moguæe direktno iz seruma i plazme, kao i u izotopima kultura, dokazati i najmanje kolièine precizno odredjenih DNK i, indirektno, RNK. Ova metoda je, tokom jedne decenije, stalno pobolj¹avana i danas se mo¾e smatrati jednom od najpouzdanijih visokoosetljivih i kvantitativno primenjivih metoda. Njena osetljivost je na donjoj lestvici od 20 RNK-kopija po mililitru seruma, a na gornjoj lestvici ide do 1 milijarde kopija po mililitru. Glavni nedostatak ovog postupka se ogleda u tome da se njegovim kori¹æenjem dobija ukupan broj RNK-kopija (infektivnih i neinfektivnih èestica, pri èemu se i neinfektivne èestice broje kao virusne), ali ne i broj infektivnih èestica zasebno, kao prilikom kori¹æenja NASBA metoda (Nukleic Acid System Based Application ). Prilikom upotrebe PCR metode, u serumima pacijenata sa niskim PCR i RNK-titrovima ne uspeva uobièajeno propagiranje æelijskih kultura. U, prethodno pomenutoj, australijskoj studiji naveden je problem varijabilnosti iz genoma, a on se uglavnom javlja na podruèju envelop-gena. Po¹to se taj gen u okviru PCR metode ne koristi, nisam nai¹ao u praksi na probleme koji su navedeni u australijskoj studiji. PCR metod i RNK/amplifikacija su trenutno stanje tehnike za rutinsku dijagnostiku i za kontrolu terapije. Pored toga, za nauku se stalno razvijaju specijalne metode, koje omoguæavaju nova saznanja iz oblasti virusologije. ®eleo bih, s toga, da navedem i neke metode koje sam i sam koristio, kao npr. tehniku fenotipizacije pomoæu zadnjih koloida, koja je vezana za jednu in sito hibridizaciju, kojom se, pomoæu enzimske reakcije boja, mogu gledati HIV-inficirane æelije pod normalnim mikroskopima. Na taj naèin se æelijski eksperimenti mogu sprovesti u me¹anim populacijama i istovremeno se mogu uoèiti interakcije odredjenih æelija i morfolo¹ke promene koje su u vezi sa infekcijom. Zatim, postoje i DNK-sonde sa flourescentnim konjugatima, koji se koriste u flourescentnoj mikroskopiji ili èak kod floucitometrije sa instrumentima za automatsko sortiranje æelija. Kori¹æenjem ovog postupka, mo¾e se analizirati infekcija odredjenih æelija sa svim podgrupama i populacijama, kao i sa svim njihovim markerima aktiviranja, pa èak membranskim naponima. Jedan sasvim drugaèiji pristup se, na primer, koristi ukoliko se priprema jedna CD4 limfocitna kultura (kultura sa pomoænièkim æelijama) sa specijalnim galaktolijoznim genom iz ekvolija pod kontrolom HI-virusnog long terminal ripid dela ili elementa gena. Ukoliko se takvoj kulturi doda serum HIV+ osobe i ako dodje do produkovane infekcije ovih æelija, onda se u takvoj æeliji aktivira long terminal ripid promoter i, samim tim, pokreæe se produkcija β-galaktozidaze, ¹to se manifestuje promenom boja. Da bi se bolje razumela osnovna problematika HIV-a, treba razmotriti jo¹ neka stanovi¹ta eksperata iz te oblasti: Tako, prof. Ort tvrdi da HIV postoj, ali je bezopasan i beznaèajan za razvoj imune deficijencije. Njegova "formula" glasi: antibiotici + gljiviène infekcije + patolo¹ki izmenjena flora digestivnog trakta + krvne mikoze = AIDS Hetriks smatra, takodje da egzistenciju HIV-a ne treba dovoditi u pitanje, ali je njegov uèinak u razvoju AIDS-a beznaèajan. Njegova "formula" glasi: hronièno optereæenje krvi gvo¾djem + slobodni radikali kiseonika + stres = AIDS. Dizburg i Malis imaju isto mi¹ljenje u vez sa postojanjem HIvirusa i njegovom ulogom u nastanku AIDS-a. Njihova "formula" glasi: droge + nedostatak higijene + lo¹a ishrana = AIDS. U prethodnom segmentu teksta, poku¹ali smo da doka¾emo realnu egzistenciju HIV-a, na osnovu kori¹æenja razlièitih metoda dokazivanja i praæenja. U nastavku bih ¾eleo bih da posvetim pa¾nju mehanizmu pomoæu koga HIV, sa op¹te prihvaæenog gledi¹ta, i, ne¹to drugaèije, sa moje taèke gledi¹ta dovodi do kraha imunog sistema. Odnosno, poku¹aæu da predstavim patogenezu indukovanu HIV-om, sa svim medjuzavisnostima koje sam uoèio. Na gore navedene hipoteze se neæu detaljno osvrtati, veæ æu ostaviti èitaocu da sam donese zakljuèke. Razumevanje patogeneze indukovane HIV-om nije moguæe bez poznavanja patogenih svojstava i mehanizma delovanja uzroènika. HIV je RNK-virus sa kapsidom i jednom lipidnom membranom. Prema kapsidnoj simetriji, lipidnom omotaèu, velièini i morfogenezi nukleinske kiseline, kao i prema vrsti replikacije, on spada u grupu retrovirusa. U cilju razmno¾avanja, retrovirus integri¹e svoju genetsku informaciju u æeliju domaæina i to u obliku dvostrukog lanca RNK. Za transfer RNK u DNK, retrovirusi koriste poseban enzim – reverznu transkriptazu. Na osnovu svog svojstva, da uvodi hroniène upalno-degenerativne procese sa propratnim neurolo¹ko-hematolo¹kim imunim i respiratornim simptomima, HIV spada u podfamiliju lenti-virusa. Genom egzogenih replikaciono-kompetentnih retrovirusa se sastoji od dva identièna molekula i jedne jednostruke RNK. Sadr¾i najmanje tri gena koji kodiraju envelop, GAK (proteine kapsida) i pol za reverznu transkriptazu. Oni su izmedju (sa leve i desne strane) plankirani (ogradjeni, oivièeni) long term ripid-om, koji je odgovoran za integraciju virusnog u celularni genom. Proteini "prethodnici" se prevode u zavr¹ni oblik, tek, preko enzima koji sadr¾i sam virus. Morfogeneza u infektivnu virusnu èesticu se odvija na membrani æelije "domaæina": Mnoga patogena svojstva, koja je virus dobio preko raznih gena, se u æeliji, plazmi odvajaju od virusa i slobodno plutaju, tra¾eæi novog "domaæina" da bi se tu ugradili i sa njim napravili opasni hibrid. To se odvija preko tzv. pupèanjem, tj. kapsid sebi stvara omotaè sa elementima duple lipidne membrane, kakvu ima æelija "domaæina". Za patogenost retrovirusa je va¾no njihovo svojstvo zahvaljuæi kome nose to ime. Njihova genetska informacija se ugradjuje u genom inficirane æelije i, s toga, se deli zajedno sa DNK domaæina. Ova hromozomska interakcija u æeliji domaæina odredjuje da je izleèenje jedne takve infekcije potpuno tek kada u telu nema nikakvih slobodnih virusa, inficiranih æelija, niti patogenih èestica koje ne pripadaju prirodnom virusu. Kao dodatak tom karakteristiènom obimu genetske informacije ¾ivotinjskih patogenih retrovirusa, HIV ima jednu genetsku kompleksnost, koja nikada ranije nije bila zapa¾ena u prirodi. Pored uobièajenih gena potrebnih za replikaciju – LTR, envelop, GAK i pol, otkriveno je jo¹ najmanje 5 dodatnih gena, koji imaju presudan uticaj na patogenost HIV-a. ©to se tièe patogeneze, neophodno je, prvo, prikazati uobièajen tok bolesti. HIV mo¾e biti prenet sa æelijama, kao slobodan virus ili kombinacijom oba ova vida. Posle ulaska (penetracije) u organizam domaæina preko mukoze (sluzoko¾e) ili direktno u krvotok, u toku nekoliko nedelja, dolazi do znaèajnog poveæanja plazma-viremije i do inficiranja 1% pomoænièkih (CD4) æelija u perifernoj krvi. Skoro istovremeno, mo¾e se zapaziti i smanjenje broja ovih æelija i do 50%, u odnosu na normalne vrednosti. U toj fazi, slobodan virus i / ili inficirane æelije se elimini¹u iz krvotoka, delovanjem cirkuli¹uæih citotoksiènih limfocita i posredstvom limfnog sistema. U zavisnosti od sposobnosti, odnosno efikasnosti, odredjenog imunog sistema, "sve¾e" inficirana osoba razvija vi¹e ili manje izra¾ene simptome. Ova faza je prelazna (transcedentna) i traje oko 3 – 4 nedelje. 40 – 60% novoinficiranih razvija nespecifiène znakove bolesti, kao ¹to je: temperatura, znojenje, upala grla, eflorescencija ko¾e (ko¾ne manifestacije), nateèeni limfni èvorovi, aseptièni meningitis i dr. U nekim sluèajevima dolazi i do pojave pneumonije u nekih oportunistièkih infekcija. Posle faze tog akutnog sindroma sa visokim plazma-viremijama i supresijom broja CD4 , broj pomoænièkih æelija se vraæa u normalu i plazma-viremija se smanjuje za oko 90%. Tek 3 – 12 nedelje posle infekcije, dolazi do serokonverzije, tj. u serumu se stvaraju HIV-specifièna antitela. Asimptomatièna faza traje 3 – 10 godina. Za vreme njenog trajanja, replikacija se, subakutno, nastavlja i pacijent postaje infektivan. U germinalnim centrima limfnih èvorova timusa, slezine i ko¹tane sr¾i, HIV se zaustavlja na dendritiènim retikularnim æelijama i to prema spolja, time dolazi do jedne folikularne hiperplazije u parakortikalnim podruèjima. Oko germinalnih centara nalaze se veæe skupine CD4 i CD8 limfocita (pomoænièkih i supresorskih-citotoksiènih æelija). Ove æelije se pokazuju sa aktivacijom HIV-èestica, eventualno, zajedno sa ostalim fagocitirajuæim æelijama, kao ¹to su makrofazi ili Langerhansove æelije ulaze u germinalne centre. Zbog toga, ovi centri svih limfnih èvorova predstavljaju stalni izvor virusne desiminacije i replikacije. To bi moglo da bude obja¹njenje za zapa¾enu viremiju u svim fazama oboljenja, kao i za infekciju novih CD4 æelija, ukljuèujuæi i one koje recirkuli¹u iz perifernog krvotoka. Time bi moglo da se objasni i smanjenje CD4 æelija u perifernom krvotoku, u toku trajanja infekcije HI-virusom. Èestom aktivacijom i interakcijom antigen-prezentirajuæih i citotoksiènih æelija, tokom vremena, dolazi do razaranja pravilne strukture germinalnih centara i do degeneracije HIV-filter funkcije mre¾e koju stvaraju dendritiène æelije. U ovome bi se sastojalo obja¹njenje asimptomatiène faze infekcije HIV-om. Ona je praæena: znaèajnim poveæanjem plazma-viremije, poveæanim nivoima p-24 u plazmi, znaèajnim smanjenjem broja pomoænièkih (CD4) æelija i op¹tim pogor¹anjem imunog statusa. Poèetak ove faze se ogleda u perzistirajuæim klinièkim simptomima udru¾enim sa HIV-infekcijom, a to su: oralna kandidijaza, slabost, idiopatske temperature, generalizirani oteèeni limfni èvorovi, noæno znojenje, dijareje i gubitak telesne te¾ine. U toku 2 – 3 godine, posle poèetka akutne faze, imunosupresija je, po pravilu, toliko uznapredovala da dolazi do pojave niza oportunistièkih oboljenja, koje, po definiciji, odgovaraju punoj slici sindroma steèene imunodeficijencije. Radi se, uglavnom, o sledeæim infekcijama: aspargilos, Ep¹tajn-Bar virus, Berkitov limfom, multifokalna encefalomielopatija, histoplazmoza i izosteroza. Navedeni prikaz patogeneze AIDS-a nastoji da prika¾e jasnu vezu izmedju infektivnog agensa HIV-a i imune slabosti koju on prouzrokuje. Glavne tvrdnje su ostale nepromenjene od otkriæa HIV-a. One su samo dopunjene pro¹irenim razumevanjem patogenosti HIV-a, na molekularno-biolo¹kom i celularnoeksperimentalnom nivou. Pomoæu PCR metode, dobijen je zakljuèak da u svakoj fazi oboljenja postoji aktivna replikacija HI-virusa i odgovarajuæi imuni odgovor. Asimptomatièna faza je, dakle, u najmanju ruku jedna vrsta klinièke latentnosti, u kojoj postoji ravnote¾a izmedju stvaranja novih virusa i njihovog uni¹tenja, odnosno pojave novih infekcija imunokompetentnih æelija i uni¹tenja tih æelija. U najveæem broju op¹tih radova, koji se bave patogenezom HIvirusa i na plenarnim sednicama nekih konferencija, koje bi trebalo da daju jednu vrstu sinteze mngobrojnih medjunarodnih nastojanja nauke, mo¾e se zapaziti jedna vrlo uska orijentacija na oficijelno mi¹ljenje najmoænijih AIDS/centara, kao ¹to je NHI (eng. National Health Institute, Nacionalni institut zdravlja). Vrlo je dominantno forsiranje jedne specifiène taèke gledanja. Naime, HIV dovodi do sloma imunog sistema i to treba, svakako, dokazati, ali dokazivanje se svodi iskljuèivo na dva nivoa: 1) Mikromolekularnim genetskim virolo¹kim eksperimentima i 2) klinièki, odnosno simptomatski. Celokupno podruèje makro i mikrofiziologije, pored svih nerazdvojivih mehanizama upravljanja i kontrole, se iskljuèuju prema ovoj taèki gledi¹ta. Znanja iz ovih dveju oblasti se jedino primenjuju u upotrebi surogatnih markera za obele¾avanje imunog statusa. Na taj naèin, dolazi do jedne optimizacije nauke o AIDS-u u jedno usko prilièno nepovezano podruèje. Medjusobna povezanost nauènih radova preko deset hiljada nauènika u svetu u pravcu deklasiranog cilja nauke – leèenje AIDS-a, u mnogim sluèajevima, ne mo¾e da se dokuèi (vi¹e se ne mo¾e uoèiti povezanost u cilju pronala¾enja jedne delotvorne terapije koja æe se jednog dana primeniti). Moguæe da se situacija namerno ba¹ u tom stanju odr¾ava. Imajuæi u vidu moje dosada¹nje iskustvo, imam pravo da izrazim takvu sumnju. Ubrzo posle uvodjenja proteaze inhibitora i inhibitora nenukleozidne reverzne transkriptaze u vodjenje HIV infekcije, klinièki radnici su zapazili neoèekivane kardiovaskularne dogadjaje medju pacijentima koji su dobijali ovaj nov, kombinovani, visoko aktivni antiretroviralni tretman. Angina, infarkti miokarda i udari su se de¹avali kod relativno mladih pacijenata. Lekari su poèeli da sumnjaju da su ovi dogadjaji povezani ili sa hroniènom HIV-infekcijom, po¹to su pacijenti pre¾ivljavali du¾e periode nego ranije ili sa novim anti-HIV tretmani, koji su povezani sa znaèajnim metabolièkim abnormalnostima. Moguæe je da sama HIV-infekcija mo¾e promovisati npr. arteriosklerozu kroz proinflamatorni efekat na endotelijalne æelije, slièno mehanizmu koji je hipotetièki postavljen za druge infektivne agense, kao ¹to su citomegalovirusi, herpes simpleks virusi ili hlamidije. Isto tako, HIV-infekcija promovi¹e kardiovaskularne bolesti i na indirektan naèin, putem abnormalnosti lipida koje uzrokuje. Zara¾enost HIV-om je povezana sa redukcijom nivoa HDL holesterola, kao i sa redukcijama nivoa ukupnog holesterola i holesterola lipoproteina niske gustine. Hipertrigliceridemija je povezana sa progresijom bolesti i HIV-viremijom. Antiretroviralni lekovi, sami, promovi¹u arteriosklerozu i direktno i indirektno. Naime, kada je indinavir, tokom èetiri nedelje administriran zdravim dobrovoljcima, uzrokovao je znaèajne endotelijalne disfunkcije, nezavisno od alteracija u krvnom pritisku uzrokovanih lekovima ili profilima lipida. Endotelijalne disfunkcije otkrivene u toku ovog eksperimenta su u korelaciji sa koronarnim arterijskim oboljenjima i razvojem klinièkih dogadjaja koji slede, sugeri¹uæi direktne mehanizme kojima lekovi mogu promovisati kardiovaskularne bolesti, time ¹to utièu na sposobnost endotelijalnih æelija da proizvode NO (azotmonoksid). Kada je ustanovljena, tomografijom izraèunatom elektronskim zrakom, pokazalo se da koronarno-arterijska kalcifikacija ima mnogo veæu uèestalost kod HIV+ pacijenata, nego kod neinficiranih osoba. Slièno tome, dokumentovani su ultrasonografski dokazi karotidnog intimalnog zadebljanja. Oba ova otkriæa su predvidjajuæa za pojavu klinièkih de¹avanja medju pacijentima koji nisu inficirani HIV-om, pa su, s toga, razlog za zabrinutost. AIDS, medicinski gledano, nije nikakva enigma. Svakom zainteresovanom pojedincu nije te¹ko da razume zbog èega HIV, na kraju, dovodi do degeneracije i sloma imunog sistema. Da li je ba¹ sluèajno da su upravo oni koji se nalaze na vrhu medjunarodne piramide istra¾ivaèa AIDS-a, kao ¹to su A. Fauèi i L. Montanje, posvetili veliki deo svog aktivnog nauènog rada ovoj oblasti imunopatologije, sada zvanièno progla¹eni za sporedne? Da li ovi ljudi znaju koliki bi njihov doprinos mogao biti u razja¹njavanju AIDS-patogeneze? Naravno da znaju. Sledeæe pitanje o kome treba razmi¹ljati jeste kljuèno za patogenezu AIDS-a, a izolovani odgovori na njega su davani u pro¹losti, medjutim neophodno je sagledati te odgovore u odnosu medjusobne povezanosti. Kako dolazi do inhibicije NK æelija (eng. natural killers, æelije prirodne ubice) za koje se zna da spadaju u prvu borbenu liniju imunog sistema i mogu da, u odsustvu antigene stimulacije, pomoæu antigen-prezentirajuæih æelija, razaraju viruse, bakterije i, èak, tumorske æelije. Njihovo uèestalije pojavljivanje u aktiviranom stanju u perifernoj krvi spada u prve imune reakcije, po infekciji HIV-om. Osim odbrambene uloge, ove æelije imaju i niz drugih va¾nih funkcija kontrole i upravljanja, poseduju iznenadjujuæe raznovrsnu moguænost interakcije sa celim spektrom imunokompetentnih æelija. NK æelije mogu da luèe sve poznate citotoksiène i citolitièke molekule, kao ¹to su: interferon α, β i χ; interleukin 1 i 2, B-æelijski faktor rasta; limfotoksine u znatnim kolièinama. Igraju i veliku ulogu u maturaciji, diferenciranju, proliferaciji i aktiviranju: T-limfocita, B-limfocita, Mo / Ma eozinofila, Langerhansovih æelija i, èak, premieloidnih i mieloidnih æelija. Evo nekih kljuènih pitanja, èiji spisak mo¾e izgledati beskrajan i suvi¹an, ako se uporedjuje sa preglednim, zvaniènim modelom patogeneze HIV-a:
1) Zbog èega se moguænost aktiviranja neinficiranih limfocita HIV+ osoba, in vitro, inhibira inaktiviranim HIV-1 i za¹to se tom prilikom redukuje transverinski receptor?
2) Za¹to je prednost proliferacije neinficiranih limfocita kod HIV+ osoba u simptomatskim stadijumima, in vitro, znaèajno redukovana?
3) Iz kog razloga se antigen-prezentujuæe æelije Mo / Ma i dr. sve do Langerhansovih æelija, u prisustvu HIV-antigena gp 120, in vitro, ne mogu pokrenuti na citotoksiènu aktivnost? Zbog èega im se, posle vadjenja gp120 iz Petrijeve ¹olje, vraæa, u potpunosti, fagocitarna funkcija?
4) Za¹to se u progredijentnim stadijumima sve vi¹e razvija anergija ko¾nog testa?
5) Zbog èega se u simptomatiènim stadijumima HIV-infekcije ne razvija samo CD4-limfopenija, nego je ona op¹teg tipa?
6) Iz kog razloga, u progredijentnim stadijumima, dolazi do progresivnog gubitka broja i funkcija svih znaèajnih imunokompetentnih limfocita u perifernoj krvi, ukljuèujuæi CD3, CD8, CD16, CD20, ako je samo 1% CD4 u prodromalnom stadijumu, znaèi kod latentne infekcije?
7) Zbog èega se, kod progredijentnih stadijuma, HIV-infekcije osim op¹te leukopenije razvija i anemija i trombocitopenija?
Cool Za¹to se u plazma serumu HIV+ osoba, kod kojih je prilikom ispitivanja PCR metodom utvrdjeno da imaju vi¹e od nekoliko hiljada kopija HIV-1 po mililitru krvi, vrlo retko mo¾e inficirati limfocitna kultura?
9) Iz kog razloga plazma-æelije proizvode samo slabovezujuæa, neutralizirajuæa antitela protiv HIV-a, a za¹to su, istovremeno, antitela-testovi, Eliza i drugi, efektivni?
10) Za¹to poèetak simptomatskih faza, po pravilu, ima karakteristièan tok – temperatura, uveæane limfne ¾lezde (PGL), dijareje, noæno znojenje, gubitak te¾ine, slabost, kandidijaza i, potom, fatalna oportunistièka oboljenja? Zbog èega su dijareje èesto sterilne? Za¹to se jedan deo simptoma, najèe¹æe, javlja noæu? Da li su promenjene koncentracije odredjenih vitamina, oligoelemenata i minerala uzrok ili posledica HIV-infekcije?
11) Zbog èega je poèetak akutne PGL-ARK faze èesto povezan sa moguæno¹æu dokazivanja produktivne infekcije ili reaktivacije latentne infekcije sa odredjenim agensima, specijalno virusima iz grupe herpesa?
12) Za¹to HIV-pozitivne osobe, veæ sa poèetkom razvoja bolesti, imaju perzistirajuæe krvne mikoze i za¹to u svemu tome Aspergillus fumigatus igra dominantnu ulogu, u pogledu patogenosti?

Sve ovo mo¾e delovati te¹ko shvatljivo, iako za veæinu ovih pitanja postoje zadovoljavajuæi, medjusobno zavisni odgovori. Oni se mogu naæi u relativno mladoj interdisciplinarnoj nauci – neuroimunoendokrinologiji, kao i brojnim istra¾ivaèkim radovima Todoxinove studijske grupe. Veza izmedju imunog i hormonalnog sistema ljudskog organizma do sada je veæem delu medicinskog sveta poznata samo u jednom obliku – kortikosteroidi, kao antiflogistika i imunosupresiva. Poslednjih deset i vi¹e godina, pokazuje se da postoji daleko ¹iri splet ova dva sistema. Neuroendokrini peptidi su se pokazali kao endogeni za imuni sistem, ne koriste se samo za zadatke upravljanja i kontrole celokupnog sistema, veæ i za medjusobnu komunikaciju izmedju neuroendokrinog i imunog sistema. Drugim reèima, T i B-limfociti, NK-æelije, Mo / Ma, neutrofili, trombociti i dr. mogu da sinteti¹u neuroendokrine peptide, odnosno da i na njih reaguju. U vezi sa HIV-infekcijom, najva¾niji takvi hormoni su: adenokortikotropin, kortikotropin-oslobadjajuæi faktor, vazoaktivni intestinalni peptid – VIP, timozin i hidrokortizon. Adenokortikotropin je hipofizni hormon, koji pokreæe nadbubreg da proizvodi kortizon. Njegova identiènost sa interferonom limfocita je otkrivena krajem sedamdesetih godina. Adenokortikotropin dobija signal da bude izluèen iz hipotalamusnog hormona kortikotiznog faktora. Taj kortikotropenozni faktor je istovetan sa interleukinom1 (Il1). VIP je prvo opisan kao vazodilatator za enteralne (probavne) krvne sudove, ali je, u medju vremenu, pronadjen i u perifernom i centralnom nervnom sistemu, u inerviranju hipofize, timusa, slezine, srca, ko¾e i bubrega. Za VIP je zapa¾eno da ima vi¹estruko fiziolo¹ko dejstvo na stimulaciju: intestinalnih i pankreoznih sekrecija vode, izluèivanja hipofiznog prolaktina, hepatiène i celebralne glikogenolize i inhibicije hipotalamusnog luèenja somastanina. VIP je sna¾an inhibitor aktivnosti NK-æelija, proliferacije CD4 i CD8 limfocita i IL-2, kao i IFN-χ. Timozin α-1, takozvani CA-1, jedan je od najbolje ispitanih timusnih hormona. On poveæava T-æelijsku aktivaciju i produkciju citokina. U tom svom dejstvu, on je sinergièan sa interferonima i IL-2. Otkriven je u krvi, mozgu i slezini. Hidrokortizon se stvara u nadbubregu. To je glikokortikoid sa mnogostrukim neuroendokrinim, imunolo¹kim i fiziolo¹kim dejstvima, a neka od njih su: inhibicija celularnog imunog odgovora, hipotrofirajuæe dejstvo na limfni sistem, ukljuèujuæi timus i inhibiranje fibroblastiène modulacije i hematotoze. Kao ¹to je poznato, sa javljanjem HIV-infekcije i njenim daljim razvojem, postaje primetno da se HI-virus deponuje i akumulira u limfatiènom tkivu. Ono, tako, postaje dodatno mesto virusne produkcije i privlaèi sve veæi broj HIV-osetljivih æelija i, na kraju, dovodi do ireverzibilne detsrukcije limfatiènog tkiva i sve veæeg opadanja broja imunokompetentnih æelija. Protein unutra¹njeg virusnog omotaèa ima neka svojstva slièna timozinu i postepeno indukuje nepovratnu atrofiju timusa, sa konsekventnim smanjivanjem limfocitnog programiranja i sazrevanja (maturacije), ¹to spreèava celularni i humoralni imuni odgovor. Virusni omotaè, u gp120-delu, podra¾ava funkciju VIP hormona i postepeno indukuje disregulaciju proizvodnje kortizona, kao i dislokaciju T-limfocita, ukljuèujuæi CD4 æelije, iz periferne krvi na druga mesta, èime se smanjuje celularni imuni odgovor. Kontinuirana viremija i proizvodnja nezrelih i sve manje efektivnih antitela dovodi, u krajnjoj instanci, do formiranja imunih kompleksa. Dolazi i do pojave sve veæeg broja citomatiènih procesa – od oksidativnog paljenja H2O2, zatim nekroze i apoptoze.

http://www.torexin.co.yu/clanci/o_aidsu.html

Bred

Na osnovu poznavanja zivotnog ciklusa HIV-a sintetisane su cetiri grupe lekova koji deluju razlicitim mehanizmima: nukleozidi/nukleotidi kao inhibitori reverzne transkriptaze, nenukleozidni inhibitori reverzne transkriptaze, inhibitori fuzije i ulaska virusa u celiju i inhibitori HIV proteaze.
Inhibitori HIV proteaze inhibiraju virusni proteoliticki enzim koji katalizuje raskidanje veza u polipeptidnom prekurzoru cime nastaju funkcionalni enzimi i proteini. Znaci, ako se spreci nastajanje funkcionalnih proteina sprecava se formiranje infektivne forme virusa. Inhibicija HIV proteaza je znacajna jer endopeptidaze nono3ra nemaju sposobnost cepanja amidnih veza N terminalnog kraja do prolina za razliku od HIV proteaza koje cepaju Tyr-Pro i Phe-Pro veze u gag i gag-pol proteinima sto omogucava izradu inhibitora visoke selektivnosti.
Nisam sigurna da je bilo od pomoci, ali toliko....

thanx 2 H5N1

Bred

Sida se ne prenosi poljupcem i zagrljajem
Virus HIV-a ne mo¾e se preneti poljupcem, zagrljajem, kori¹æenjem istog pribora za jelo...
Sida se, suprotno èesto rasprostranjenom mi¹ljenju, ne mo¾e dobiti rukovanjem, poljupcem ili za¹tiæenim seksualnim kontaktom sa zara¾enom osobom. Odlazak u restoran ili vo¾nja autobusom takoðe ne spadaju u “rizièna pona¹anja”, jer se HIV ne mo¾e preneti kori¹æenjem pribora za jelo koje je koristila osoba zara¾ena HIV-om niti dodirom sa zara¾enim.

ZABLUDE - Iako se o sidi dosta govori u medijima, èeste su zablude o tome kako se ova bolest prenosi. Ljudi misle da ako dele pribor za jelo sa osobom zara¾enom HIV-om mogu da obole od side, jer u pljuvaèci virusa ima, ali u izuzetno malim kolièinama koje nisu u stanju da izazovu HIV infekciju u drugoj osobi - obja¹njava za "24 sata" Ana Kranjc iz JAZAS-a i dodaje da se iz istog razloga HIV ne prenosi ni poljupcem, osim u sluèaju kada oba partnera imaju velike posekotine u ustima ili desni koji jako krvare.

Znoj je takoðe telesna teènost s malom koncentracijom virusa, tako da rukovanje sa zara¾enom osobom ne predstavlja nikakvu opasnost za HIV negativne.

Istra¾ivanja pokazuju da HIV ne opstaje dugo na otvorenom vazduhu, tako da je nemoguæe da se ovaj virus prenese pljuvanjem, kijanjem, grljenjem ili sviranjem istog muzièkog instrumenta. Takoðe HIV-om se ne mo¾e inficirati u bazenu, u tu¹ kabini ili preko iste ma¹ine za ve¹ ili daske na wc ¹olji. Mnogobrojne studije nisu uspele da doka¾u da insekti prenose virus èak ni u krajevima gde postoji mnogo sluèajeva side. Dakle, ujed komarca nije naèin na koji mo¾e da se dobije sida.

Bitno je naglasiti i da, ako se pri seksualnom odnosu sa zara¾enom osobom pravilno koristi ispravan kondom, rizik za infekciju ne postoji.

Najèe¹æi naèini inficiranja
- Neza¹tiæeni seksualni odnosi sa zara¾enim partnerom
- Ubrizgavanje droge u venu kori¹æenjem igle koju je prethodno koristila inficirana osoba
- Vertikalna transmisija sa zara¾ene majke na dete
NAPOMENA: HIV se na ove naèine prenosi zato ¹to je virus prisutan u seksualnim teènostima i u krvi zara¾enih ljudi. Ima ga i u svim ostalim teènostima u telu ali je samo u navedenima njegova koncentracija dovoljna da izazove infekciju.

Obrezivanje kao prevencija?
otkriæe Izraelski eksperti su apelovali na Svetsku zdravstvenu organizaciju da promovi¹e obrezivanje mu¹karaca u zemljama Treæeg sveta, kako bi se smanjilo preno¹enje HIV-a. Oni tvrde da je ¹est od deset obrezanih imuno na infekciju HIV-om. Struènjaci ipak upozoravaju izraelske mu¹karce da ne shvate pogre¹no njihovu poruku i pomisle da æe biti sigurno imuni na virus HIV.
V. Latas ||||
http://www.24sata.co.yu/vesti.php?id=3456

AquArius

Misli si mi procitao, sinoc sam trazila tekst za ovu temu,
a i u susret 1. decembru!
:happy:

AquArius

Epidemiolo¹ka situacija HIV/AIDS-a u Srbiji u periodu od 1984. do 20. novembra 2006. godine

Tokom 2006. godine, zakljuèno sa 20. 11. 2006. godine, u Institutu za javno zdravlje Srbije "Dr Milan Jovanoviæ-Batut" registrovana je 71 novodijagnostikovana HIV infekcija, 40 osoba obolelih od AIDS-a i 18 osoba umrlih od AIDS-a. Zakljuèno sa 20. novembrom 2006. godine
zvanièno je registrovano 2088 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 1339 (64%) veæ obolelo od side, dok je 915 osoba umrlo od AIDS-a.

Prema dostupnim podacima na¹a zemlja spada u zemlje sa niskom prevalencijom HIV infekcije, sa procenjenom HIV prevalencijom 0,05-0,1%.
S druge strane, mali broj osoba se testira na HIV (u 2005. godini stopa testiranja je iznosila 4,7 na 1000 stanovnika).

U Srbiji je od 1984. zakljuèno sa 20. novembrom 2006. godine zvanièno registrovano 2088 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 1339 (64%)
veæ obolelo od side, dok je 915 osoba umrlo od AIDS-a. Dominira grupisanje registrovanih HIV pozitivnih osoba (90%) na teritoriji centralne Srbije,
i to uglavnom na podruèju grada Beograda (oko 80%), koji kao i svaka metropola ima vi¹e zastupljeno rizièno pona¹anje, ali i najveæi broj testiranja
se obavi upravo u Beogradu.

Nakon kontinuiranog porasta registrovanih osoba sa klinièkom manifestacijom AIDS-a, od 1999. godine se zapa¾a postepeno opadanje broja
obolelih, s procenom da æe taj trend zadr¾ati i tokom narednog perioda. Takoðe, od 1997. godine se registruje i kontinuiran pad broja umrlih,
tako da se od 2002. godine registruje proseèno oko 25 umrlih od AIDS-a na godi¹njem nivou. Pad obolevanja i umiranja od AIDS-a svakako je
rezultat primene kombinovane,visoko aktivne antiretrovirusne terapije (HAART) koja je od 1997. godine dostupna i besplatna i kod nas.
Meðutim, pad obolevanja i umiranja od AIDS-a nije istovremeno praæen i smanjenjem broja novootkrivenih osoba zara¾enih HIV-om, pa uz
produ¾en ¾ivotni vek raste i ukupan broj osoba koje ¾ive sa HIV-om, odnosno potencijalnih prenosilaca infekcije.

Broj inficiranih, obolelih i umrlih mu¹karaca je trostruko veæi u odnosu na ¾ene, ¹to ukazuje na veæu izlo¾enost mu¹karaca infekciji i sla¾e se sa
podacima iz Evrope i sveta. Meðutim, praktièno trostruko veæa moguænost transmisije HIV infekcije sa zara¾enog mu¹karca na ¾enu seksualnim kontaktom svakako uslovljava trend porasta uèe¹æa ¾ena u ukupnom broju HIV inficiranih i obolelih kako kod nas, tako i u Evropi. Sledstveni
porast rizika od prenosa HIV-a sa majke na potomstvo, èini da HIV infekcija sve vi¹e postaje problem op¹te populacije.

Najvi¹e HIV pozitivnih osoba dijagnostikovano u uzrastu 25-39 godina (58%), a sledi uzrast 40-49 godina (13%). Meðu decom uzrasta do
15 godina HIV infekcija je retka (3,3%), kao i meðu mladima uzrasta 15 -24 godine (12,8%).

Ukupno posmatrano vodeæi naèin preno¹enja HIV-a meðu obolelim osobama je kori¹æenje zajednièkog pribora za injektiranje meðu intravenskim korisnicima droge (44%), koji sa hemofilièarima i primaocima krvi (8% i to uglavnom pre 1987. godine, od kada se svi dobrovoljni davaoci krvi,
tkiva i organa u Srbiji obavezno testiraju na HIV), èine vi¹e od polovine svih obolelih od AIDS-a zara¾enih putem krvi, odnosno krvnih derivata.
Drugu veliku transmisivnu grupu meðu obolelima èine osobe koje su HIV „uzele“ neza¹tiæenim seksualnim odnosom, bilo sa osobom istog ili
suprotnog pola (35,5%). Prenos HIV infekcije sa majke na dete je izuzetno redak (1,4%), dok za vi¹e od 10% obolelih, uglavnom mu¹karaca,
nije utvrðen ili prijavljen naèin zara¾avanja, ¹to pobuðuje sumnju da zbog izra¾ene stigmatizacije homoseksualizma i homofobije u na¹em dru¹tvu, mu¹karci èesto prikrivaju svoje rizièno pona¹anje. Sliène pretpostavke postoje i za neke druge zemlje, a naroèito za zemlje istoène Evrope.

Meðutim, ono ¹to pored veæ navedenog èini epidemiolo¹ku situaciju u Srbiji nesigurnom je trend opadanja obolevanja meðu intravenskim
korisnicima droge (sa 72% 1991. na 21% 2005.), a sa druge strane izrazit porast obolelih meðu heteroseksualcima i mu¹karcima koji imaju
seksualne odnose sa mu¹karcima, naroèito izra¾en u poslednjih desetak godina (sa 15% 1991. na 49% 2005.). Ovaj trend je jo¹ izra¾eniji
meðu novodijagnostikovanim osobama zara¾enim HIV-om.

Tokom 2006. godine, zakljuèno sa 20. 11. 2006. godine, u Institutu za javno zdravlje Srbije "Dr Milan Jovanoviæ-Batut" registrovana je 71 novodijagnostikovana HIV infekcija, 40 osoba obolelih od AIDS-a i 18 osoba umrlih od AIDS-a.

Od 71 novootkrivene osobe inficirane HIV-om 12 (17%) je sa teritorije Vojvodine, a 33 (46%) iz Beograda. Ako se posmatra odnos polova, registrovano je trostruko vi¹e mu¹karaca (54 mu¹karca naspram 17 ¾ena). Veæina novootkrivenih osoba zara¾enih HIV-om prijavljenih tokom
2006. godine pripada uzrastu 20-49 godina (60 osoba odnosno 85%), pri èemu je svaka treæa osoba uzrasta 20-29 godina (20 osoba odnosno 28%). ©to se tièe naèina transmisije 45 novoregistrovanih HIV infekcija je prene¹eno neza¹tiæenim seksualnim odnosom (63% odnosno 85% od
svih infekcija kod kojih je prijavljen naèin zara¾avanja), od èega 28 seksualnim kontaktom meðu mu¹karcima. U istom periodu registrovano je
8 osoba inficiranih HIV-om (11%) meðu intravenskim korisnicima droge, dok za 18 osoba (25%) nije prijavljen naèin prenosa HIV-a. Jo¹ uvek
ne zadovoljava èinjenica da je HIV infekcija dijagnostikovana u svom terminalnom stadijumu tj. u trenutku oboljevanja od AIDS-a, kod 28 osoba (39%), premda se od 2002. godine registruje kontinuiran pad otkrivanja pozitivog HIV statusa u trenutku obolevanja od AIDS-a (56%) verovatno
kao rezultat veæe dostupnosti i kontinuirane promocije besplatnog savetovanja i dobrovoljnog testiranja na HIV u veæem delu Srbije.

Od 40 novoregistrovanih osoba obolelih od AIDS-a 30 obolelih su osobe mu¹kog, a 10 ¾enskog pola (odnos polova 3:1). Na teritoriji Vojvodine
je registrovano 4 sluèaja AIDS-a (10%), a u Beogradu 25 (66%). Najvi¹e obolelih od AIDS-a registrovano je u uzrasnoj grupi 30-49 godina
(29 osoba ili 73%), ali i jedno dete mlaðe od 5 godina, koje je HIV infekciju dobilo od majke. Po naèinu transmisije 16 novoobolelih (40%)
je registrovano meðu osobama koje su inficirane HIV-om seksualnim putem, 8(20%) meðu intravenskim korisnicima droge, a kod 15 (38%)
nije utvrðen naèin transmisije.

Od 18 osoba umrlih od AIDS-a 3 je sa teritorije Vojvodine, a 11 (65%) iz Beograda. Registrovano je 14 mu¹karaca umrlih od AIDS-a (odnos
polova 3,5:1), a najveæi broj umrlih je registrovan u uzrastu 30-49 godina (16 osoba ili 89%). Takoðe, najveæi broj umrlih je registrovan meðu osobama koje su HIV stekle neza¹tiæenim seksualnim kontaktom (9 odnosno 50%), a 5 (28%) umrlih osoba je registrovano u populaciji
intravenskih korisnika droge. Meðu novoobolelima od AIDS-a tokom ove godine registrovano je 11 smrtnih ishoda, dok je 7 umrlih obolelo
ranijih godina.

Premda na¹a zemlja spada u zemlje sa niskom prevalencijom HIV infekcije epidemiolo¹ka situacija se mo¾e okarakterisati kao nesigurna, sa
tendencijom daljeg pogor¹avanja, s obzirom na lo¹e socijalno-ekonomske uslove, kao i prisutno rizièno pona¹anje. S druge strane, postoji
potencijalna opasnost od ekonomski uslovljene migracije iz zemalja istoène Evrope, koje su veæ te¹ko pogoðene HIV epidemijom.

U februaru 2005. godine Vlada Republike Srbije je usvojila Nacionalnu strategiju za borbu protiv HIV/AIDS-a u periodu 2005-2010. godina
koja ima jasno definisane ciljeve, mere i aktivnosti na polju dostizanja jedinstvenog i efektivnog nacionalnog odgovora na HIV/AIDS epidemiju.

U Beogradu, 23. 11.2006. godine

Materijal pripremila:
Dr Danijela Simiæ, epidemiolog

Izvor podataka:
Centar za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti- Institut za javno zdravlje Srbije "Dr Milan Jovanoviæ -Batut"

www.jazas.org.yu

Bred

Zanimljivi klipovi ...

[youtube=425,350]ptLJKKpJZAw[/youtube]

[youtube=425,350]9leO28ydyfU[/youtube]

[youtube=425,350]FErrWXDRD7o[/youtube]