Retki su tekstovi o igri u nauci. Moguæe je da
nauènici nisu samouvereni pa vole da se prikrivaju ili mo¾da
smatraju da im igra jednostavno pripada. A ne bi bilo ni
zgodno da ljudi pomisle da njihovi porezi odlaze na igrarije
prerasle deèurlije.
Igra u nauci je prikrivena i te¹ko je pratiti, pa je
ekstremna teza da je nauka jednako igra - praktièno neodr¾iva.
Skromnija definicija koja mo¾e da se dokazuje je ona, da nauka
ima elemenata igre.
U seæanjima roðake ser Isaka Njutna opisana je sledeæa
epizoda: 29. januara 1697.godine Njutn je do¹ao kuæi posle
dugog i napornog dana i shvatio da ga èeka re¹enje drugog
problema - problem tobogana. Trebalo je pronaæi poèetak i kraj
najkraæe krivine ili nagiba, kada masa juri nadole niz
tobogan, pod uticajem gravitacije.Njutn je prona¹ao re¹enje u
cikloidnoj krivini, pre spavanja. “Bila je to deèja igra”,
rekao je, navodeæi na pomisao da se problemom bavio pre zbog
igre i zabave nego bilo èega drugog.
Sliènom zabavom se danas bave i deca i odrasli:
slagalicama. Igraèi pomoæu dvodimenzionalnih delova
sastavljaju odreðeni oblik, neku sliku. Sastavljanjem stvarnih
delova slagalice bave se u svakodnevnom ¾ivotu i arheolozi.
Oni rekonstrui¹u staru vazu, na primer, od sakuplenjih
izlomljenih delova i to je posao koji zahteva mnogo provera i
nagaðanja. U nauci je to èest postupak: nagaðanje re¹enja
problema. Tu je nauka vrlo slièna slagalici: u poku¹aju da se
naðe re¹enje nauènik proverava svaki deo koji treba da se
uklopi u okolinu pa, deo po deo, konstrui¹e ili sla¾e ceo
dokaz.
Najbolji u slaganju slagalica brzo i pre probe shvate da li
neki deo odgovara ili ne. Slièno tome, najbolji nauènici su
oni koji najb¾e ili najbolje pogaðaju. To znaèi da nije
dovoljno samo pogaðati veæ da pre konkurencije treba naæi
pravi odgovor. Sjajan primer igre pogaðanja je takmièenje
izmeðu Doroti Renè i Lajnusa Polinga, koji su 30-tih i 40-tih
godina pro¹log veka pogaðali strukturu proteina, praveæi
njihove fizièke modele.
Poling je nadigrao Renèovu i bio bolji u pogaðanju. Njegov
model je bio dobro struktuiran dok njen, zasnovan na
prstenovima, nije doveo do re¹enja.
Poznato je da igre poèinju obièno u pesku i da se graðevine
i oblici koji tu rastu, raðaju iz ma¹te i poriva stvaranja.
D¾ozef Lambert, hemièar,ka¾e da je èitavo detinjstvo proveo sa
drugovima u pesku, a zatim je, kasnije, istu zanimljivu igru
otkrio u hemijskoj laboratoriji, gde se sve zavr¹avalo
analizama, separacijama i eksperimentalnim zajednièkim radom.
Delili su iste mirise hemijske laboratorije ali su, kao
nekada, radili rukama i uèestvovali u fizièkom procesu rada
kao i u pesku! Njihovi najsreæniji trenuci su bili èasovi u
biohemijskoj laboratoriji. “Na kraju sam shvatio da ¾elim da
budem hemièar i da se igra mo¾e pretvoriti u posao za ceo
¾ivot”, ka¾e Lambert.
Mnogi nauènici se zabavljaju praveæi stvarèice koje su na
pola puta da im budu igraèke. Neki svoje genijalne ideje
sprovode u dela preko genijalnih sitnica, a neki za stare
naprave smi¹ljaju potpuno nove namene.
Upravo je napravljena stvarèica koja meri naboj elektrona
pri upotrebi raspr¹ivaèa mirisa (aurtori
RobertMilikeniHarviFleèer); dok je Salvador Monkada izumeo
aparat za merenje izduvnih gasova vozila u svrhu izuèavanja
natrijum oksida i organskih tkiva! Kao ¹to æe posvedoèiti
mnogi praktièari, ovakvi izumi ne ¹tede samo gomile novca nego
prestavljaju i istinsko zadovoljstvo za svoje autore!
Na kraju, nauènici su pomalo kao uèesnici karnevala: nose
maske i sjajno se zabavljaju. Maske su tu da se ne bi znalo da
li su svi neozbiljni...
S. ®.