Tularemija je akutno zarazno oboljenje. U Zavisnosti od puta širenja, javlja se u više kliničkih oblika. Na mestu ulaska prouzrokovača u organizam stvarajuu se ulceracije i otok limfnih čvorova. Pored spoljašnjih manifestacija, tularemija može da se javi i u plućnom obliku, koji karakteriše pneumonija u abdominalnom obliku sa bolovima u trbuhu, ređe prolivom i povraćanjem i u septičkom obliku sa visokom temperaturom, znacima intoksikacije i poremećajem svesti.
Infektivni agens
Infenktivni agens je bakterija - Francisella tulareniss. Osetljiva je prema povišenoj temperaturi, hlornim preparatima, formalinu i drugim dezinfekcionim sredstvima. Nasuprot tome, dobro podnosi nižu temperaturu. U vodi i vlažom zemljištu može ostati u životu više meseci, a na koži glodara, uginulih od tularemije, više nedelja.
Inkubacioni period
Inkubacioni period je od 2 - 10 dana, a najčešće iznosi tri dana. U preko 90% slučajeva rezervoar zaraze su glodari (zečevi , lasice, veverice, pacovi, miševi), ali rezervoar zaraze mogu biti i druge, domaće i divlje životinje (goveda, ovce, psi, mačke, srne, divlje svinje). Uzročnik se nalazi u krvi, gnoju tularemičnih lezija, mokraći i izmetu inficiranih životinja. Tularemija se ne širi interhumano.Zbog malog broja prouzrokovača u tularemičnim lezijama bolesnika, njegova zaraznost je minimalna.
Putevi širenja
Tularemija se može širiti na više načina. Direktim kontaktom sa tkivima i krvlju obolelih i uginulih životinja ili indirektno - ujedom krpelja, obada, muva i nekih vrsta komaraca, nastaje kožni oblik tularemije. Hidričnim putem, pijenjem vode iz bunara i izvora koji su kontaminirani izlučevinama obolelih životinja nastaje crevni oblik tularemije. Aerogeno, kontaktom sa prašinom sa žitaricima, trave i sena nastaje plućni oblik tularemije. Slično kao kod leptospiroza, ingekcija može nastati i preko konjuktiva u toku rada i plivanja u kontaminiranim vodama.
Ulazno mesto
Ulazno mesto infekcije su konjuktive, koža i sluznica respiratornog i probavnog trakta.
Osetljivost i otpornost
Prema tularemiji su jednako osetljive sve osobe, bez obzira na uzrast i pol. Preležana bolest ostavlja dug i solidan imunitet. međutim, opisani su i slučajevi reinfekcije, naročito kod laboratorijsih radnika.
Ostale epidimiološke karakteristike
Mada je osetljivost prema tularemiji opšta, češće obolevaju muškarci srednjeg životnog doba, jer su više izloženi infekciji prilikom lova zečeva, kao i skidanja kože i rada sa mesom inficiranih životinja. Zbog toga je javljanje tularemije povezano sa sezonom bavljenja određenim poslovima. Lovci na zečeve obolevaju u sezoni lova, septembar - januar, lovci na bizamske pacove u periodu juni - juli, a ribari i lica koja rade ili se kupaju u kontaminiranim vodama obolevaju tokom leta. Tularemija se najčešće javlja u obliku pojedinačnih slučajeva ili manjih epidemija. Tularemija je oboljenje severne zemljine polulopte.Rasprostarnjena je u Severnoj Americi, Evropi i Aziji. Najviše je obolelih u SAD, Rusiji i Austriji. U našoj zemlji pojedinačni slučajevi tularemije registrovani su samo u Vojvodinu.
Mere sprečavanja
Pored edukacije stanovništva, veterinarskih i zoohigijenskih mera, protiv tularemije se sprovodi i vakcinacija profesianolno izloženih lica. Primenjuje se živa vakcina od oslabljenih mokroorganizama, koja se aplikuje utrljavanjem u skarifakovanu kožu ramena. Vakcinalni imunitet traje pet godina.
Mere suzbijanja
Epizotoološka i epidemiološka istraživanja usmerena su na otkrivanje zaraženih životinja i pronalaženju svih inficiranih osoba. Oboleli se hospitalizuju prema kliničkim indikacijama. posebna izolacija izolacija nije potrebna. Tekuća dezinfekcija obuhvata gnoj iz ulceracije. Završna dezinfekcija nije potrebna. oboljenje i smrt od tularemije podležu obaveznom prijavljivanju.
Vikipedia