PRISTUPI I ŠKOLE U AROMATERAPIJIUvod u novu priču o tome kako prepoznati kvalitetno eterično ulje
tekst napisao: dr. sc. Stribor Marković, mr. pharm., fitoaromaterapeut
Aromaterapija je danas često spominjana “alternativna” tehnika, popularizirana putem časopisa,
knjiga i internetom, a marketinški promovirana kroz kozmetičke salone i wellness centre. Usudim
se reći: mnogi imaju hrabrosti pričati o aromaterapiji bez da sami imaju dovoljno znanja o njoj,
kao da nikada nisu postali svjesni koliko je to područje zaista veliko.
Aromaterapija je korištenje eteričnih ulja u svrhu liječenja, te očuvanja zdravlja. Do pogrešnog
razumijevanja dolazi već kod definiranja pojma “bavljenje aromaterapijom”. Mnogi koji na neki
način upotrebljavaju eterična ulja automatski podrazumijevaju da je već sama činjenica što ih
koriste dovoljna da kažu kako se bave aromaterapijom. Je li to baš tako? Najveći potrošači
eteričnih ulja su duhanska i prehrambena industrija. Očito da dodavanje eteričnog ulja u kocku za
juhu ili u cigarete baš ne možemo nazvati aromaterapijom. Jednako tako je besmisleno nazvati
aromaterapijom korištenje eteričnih ulja za dezodoriranje zraka, tekućeg sapuna za ruke ili
omekšivača za rublje (a upravo ćete pod nazivom ‘aromaterapija’ pronaći spomenute proizvode
na policama trgovina). No, korištenje eteričnih ulja u smislenoj i ciljanoj terapiji, pa bila to i
samopomoć primjenom eteričnih ulja u aromalampici, jest aromaterapija. Stoga je vrijeme da
vidimo kakvi sve pristupi aromaterapiji postoje.
Povijest aromaterapije počinje u Francuskoj, kada je kemičar René Maurice Gattefossé uočio
ljekovita svojstva eteričnih ulja, do tada korištenih u medicini samo sporadično. Cijela loza
francuskih i belgijskih aromaterapeuta, uključujući i svjetski poznate liječnike i farmaceute kao
što su Jean Valnet, Daniel Pénoël, Dominique Baudoux, Christian Durraford i Jean-Claud
Lapraz, dala je enorman medicinski doprinos razumijevanju djelovanja eteričnih ulja i etablirala
njihovu prisutnost u službenoj medicini. Takav pristup, zbog frankofonosti njegovih
predvodnika, naziva se francuska škola aromaterapije. I doista, mnoga kapitalna djela iz
aromaterapije dominantno se izdaju na francuskom jeziku, te dublji teoretski i praktični rad često
zahtijeva poznavanje tog jezika. Naravno, postoje vrlo vrijedni autori koji su iskoračili iz
frankofonosti, prevodeći ili izdajući knjige na engleskom jeziku, poput aromaterapeuta Kurta
Schnaubelta koji vodi uglednu školu aromaterapije u SAD-u. Po čemu je francuska škola
aromaterapije karakteristična?
U Centru Cedrus konstantno pozivamo na jasnoću i preciznost kriterija kvalitete eteričnih ulja,
govoreći kako eterična ulja moraju biti botanički i kemijski definirana. To znaći da ne možemo
govoriti o 'eteričnom ulju eukaliptusa', već moramo precizirati o kojem se eukaliptusu radi
(eukaliptus radiata, eukaliptus globulus, limunski eukaliptus, eukaliptus dives...). Razlog leži u
jednostavnoj činjenici da različite biljne vrste istog roda, kao kod eukaliptusa, daju eterična ulja
različitog kemijskog sastava. A upravo kemijske tvari diktiraju djelovanje na organizam, na svim
nivoima, ne samo na tjelesnom već i na energetskom nivou (popularnom u radu tzv.
alternativaca). Eukaliptus radiata je zbog nižeg sadržaja cineola u odnosu na eukaliptus globulus
manje iritativan i pogodan za primjenu na djeci, limunski eukaliptus zbog aldehida djeluje bolje
protuupalno, a eukaliptus dives zbog piperitona djeluje izvrsno za njegu masne kože. Potreba za
takvom kemijskom preciznosti najbolje se očituje u slučaju kada ista vrsta, ovisno o mjestu rasta
i malim genetskim varijacijama, daje eterična ulja različitog kemijskog sastava. Tada govorimo o
kemotipovima. Često na seminarima Centra Cedrus naglašavamo primjer ružmarina. Postoji više
kemotipova ružmarina: kemotip kamfor, kemotip cineol, kemotip verbenon, a razlike u njihovom
djelovanju postaju vrlo jasne kada znamo da ružmarin kemotip verbenon pospješuje rad jetre, a
ružmarin kemotip kamfor je oštećuje. Za one koje misle kako se ta razlika iskazuje tek oralnim
korištenjem eteričnih ulja, dovoljno je reći kako je upravo ružmarin verbenon taj koji se koristi u
aromakozmetici, dakle dermalnom aplikacijom, dok ostali kemotipovi ružmarina nisu dobri za
njegu lica.
U francuskoj školi aromaterapije kemijska i botanička preciznost, koju sam ilustrirao u
prethodnom odlomku, temelj je iz kojeg gradimo svo znanje i iskustvo u aromaterapiji, neovisno
o tome koristimo li ulja dominantno za farmakološko djelovanje na tijelo ili za energetsko
djelovanje na biće u cjelini. Takva preciznost daje konkretnije rezultate, uzemljuje
aromaterapeuta i čini ga odgovornijim u radu s ljudima.
Nadalje, francusku školu aromaterapije karakterizira korištenje većih doza eteričnih ulja, te
oralna, rektalna i vaginalna uporaba eteričnih ulja, a ne samo dermalna i inhalacijska primjena
koja se češće spominje u anglosaskom pristupu. Ulja se koriste smislenije, konkretnije, a svako
ulje ima vrlo jasan i konkretan set indikacija, odnosno tegoba i bolesti u kojima se koriste.
Prisustvo farmaceuta kao jednih od predvodnika aromaterapije u Francuskoj (za razliku od
Hrvatske, na žalost) osiguralo je i cijeli niz zanimljivih ljekovitih oblika s eteričnim uljima, poput
vagitorija, supozitorija, kapsula, enteričkih kapsula, sublingvalnih tableta, sirupa, gelova, krema...
Francuskoj školi se prigovara, baš kao i Francuzima kao naciji, neka vrsta elitizma i odijeljenosti.
Takva predodžba je posve pogrešna, jer se čak i u Francuskoj aromaterapijom ne bave samo
liječnici i doktori farmacije, već i brojni laici. Naravno da francuski pristup zahtijeva dublja
teoretska znanja, ali ta znanja nisu bauk i lako ih usvajaju i ljudi čija je struka daleko od medicine,
farmacije ili kemije. Francuska škola je, logično, iznimno jaka u Francuskoj, te drugim zemljama u
kojima se govori francuski jezik, poput Belgije, Švicarske i Kanade, te frankofonih zemalja
Afrike, poput Madagaskara. No, malo ljudi je svjesno kako je takav pristup relativno jak čak i u
Velikoj Britaniji, zemlji koja se drži kolijevkom anglosaske aromaterapije, te u zemljama poput
SAD-a, Meksika, Španjolske, Njemačke, Italije, pa čak i Rusije, te se razvija i u nekim zemljama
Dalekog Istoka. Iznimno jaka striktnost u korištenju eteričnih ulja katkad je činjenica na koju
prigovaraju i sami Francuzi. Eterična ulja koja se kod nas prodaju bez ikakve kontrole, poput
ljekovite kadulje, miloduha, španjolske lavande i komorača, u Francuskoj možete dobiti samo u
ljekarni, s time što će vas farmaceut vrlo podozrivo ispitivati o razlozima njihove kupnje, a može
vam ih i odbiti izdati.
Velika je zabluda kako je francuska škola aromaterapije isključivo farmakološka i usmjerena na
fizički nivo, pa se upotreba eteričnih ulja s naglaskom na psihoenergetskom djelovanju odmah
svrstava u anglosasku školu. Brojni autori francuske škole jasno navode energetska djelovanja
eteričnih ulja, poput upotrebe eteričnih ulja po akupunkturnim meridijanima i čakrama. U toj
školi je najrazvijenija i hidrolaterapija, upotreba cvjetnih vodica ili hidrolata, koja se smatra
nekom vrstom homeopatije u aromaterapiji. Primjerice, švicarska autorica Lydia Bosson
dominantno govori o djelovanju hidrolata na emotivni i energetski nivo čovjeka.
Francuska škola aromaterapije nije jednoglasna, i u njoj se očituju različiti pristupi aromaterapiji,
pa i samim eteričnim uljima. Zoran primjer je neslaganje Jean Valnet-a s jedne strane, te Daniel
Pénoël-a i Pierre Franchomme-a s druge strane oko upotrebe deterpeniziranih eteričnih ulja. Jean
Valnet uglavnom je koristio deterpenizirana ulja misleći kako je time smanjena njihova toksičnost
i iritativnost. Tome su se jasno usprotivili Daniel Pénoël i Pierre Franchomme dokazujući kako
su neka ulja, poput ulja usplođa limuna, škodljivija ako su deterpenizirana.
René Maurice Gattefossé, “otac aromaterapije
”
Usko naslonjena na francusku školu, rekao bih gotovo identična s njom, jest njemačka škola
aromaterapije. Nijemci, precizni kao što ih i bije glas, ograničili su poprilično širok spisak
eteričnih ulja korištenih u francuskoj školi, na ona kojima je medicinsko djelovanje dokazano u
većim kliničkim studijama, a ne samo u medicinskom iskustvu liječnika - aromaterapeuta. Takva
eterična ulja nalaze se prihvaćenima u 'bibliji' klinički odobrenih biljaka, a to su Monografije
Komisije E njemačke vlade. Ta ulja su paprena metvica, japanska metvica, kim, niauli, komorač,
anis, eukaliptusi bogati cineolom, eterična ulja jele i smreke, kemotipovi ružmarina, te ulja bora.
Kao i francuska škola, njemačka škola jasno naglašava oralnu i rektalnu primjenu eteričnih ulja.
Dapače, neka su eterična ulja službeno odobrena za oralnu upotrebu u iznimno velikim dozama
po kriterijima anglosaske škole, poput paprene metvice koja se uzima u dozama od 0,2 mL po
kapsuli. Njemačka, usprkos takvoj jasnoći, ima relativno skromno razvijenu aromaterapiju u
odnosu na Francusku, ali to nadoknađuje kao vodeća zemlja u fitoterapiji. Ako se igdje Francuska
i Njemačka dobro usklađuju, onda je to ogromna tradicija i ozbiljnost pristupa fitoterapiji, te se
francuska i njemačka izdanja svjetski najkvalitetnijih knjiga iz fitoterapije i kemije ljekovitog bilja
stoga izdaju simultano, a na engleski jezik budu prevedena tek naknadno.
Anglosaska škola, kao što ime govori, začeta je u engleskim govornim zemljama (Velika
Britanija i SAD). Za njen se osnutak 'okrivljuje' Marguerite Maury, inače učenica René Maurice
Gattefossé-a. Naravno, i ja koji sam nesklon takvom pristupu aromaterapiji, smatram vrlo
pozitivnim njenu pojavu u povijesti aromaterapije. Ona je pokušala popularizirati aromaterapiju,
napravivši koncept koji je danas bliži wellness opcijama, nego medicini. I time je odigrala
značajan korak, na jednom nivou prema naprijed, a na drugom prema nazad.
Temeljna karakteristika anglosaskog pristupa je korištenje nižih doza eteričnih ulja, te
izbjegavanje oralnog, rektalnog i vaginalnog korištenja. Premda možemo diskutirati o tome da li
izbjegavanje takvih načina primjene eteričnih ulja u startu limitira aromaterapiju, glavni
nedostatak anglosaskog pristupa ne leži u tome, već u gotovo monotonom izbjegavanju kemijske
i botaničke preciznosti u mnogim knjigama. 'Rosemary', 'mint', 'thyme' i 'eucalyptus' i slični
nazivi nalaze se u knjizi, bez da znamo o kojim točno vrstama ili kemotipovima govorimo.
Drugi veliki nedostatak anglosaskog pristupa je nesigurnost u indikacijama korištenja eteričnih
ulja, pa se iza naslova 'rosemary' kočoperi impozantan spisak bolesti i tegoba, od astme, bolova
u kičmi, masne kose do visokog i niskog krvnog tlaka (istovremeno). Čak ako i ostavimo po
strani što ne znamo o kojem kemotipu ružmarina govorimo, ostaje činjenica da takvi spiskovi
izazivaju podsmijeh liječnika i drugih medicinskih djelatnika, a u aromaterapeuta početnika
izazivaju očaj jer dobivaju osjećaj da sva ulja služe za sve bolesti.
Kemijski neprecizan anglosaski pristup često postaje dobro tlo za prodaju nekvalitetnih ulja,
stoga je takav pristup vrlo rado potican od prodavača željnih dobre zarade. U francuskoj školi,
prodavač ili ljekarnik neće prihvatiti eterično ulje bez jasnih analiza kemijskog sastava. U
anglosaskom pristupu, dovoljno je reći '100% prirodno i čisto eterično ulje' pa da ono bude
prihvaćeno kao ulje 'vrhunske kvalitete'. To ostavlja solidan manevarski prostor za manipulaciju.
Navest ću jedan primjer. Prema američkom presedanu vezanom uz korektnost reklamiranja i
oglašavanje proizvoda, dovoljno je da u bočici bude bar 1% doista 100% čistog eteričnog ulja, pa
da možete reklamirati takvo eterično ulje kao 100% prirodno i čisto. A ostalih 99% mase u bočici
može biti bilo što. Zbilja, kažu li koliki dio od ulja u bočici doista jest prirodan? A bez kemijske
analize to ne možemo znati.
Ipak, ništa nije crno-bijelo. U anglosaskoj aromaterapiji postoji veliki pravac korištenja eteričnih
ulja u medicini, a autori poput Jane Buckle jasno svjedoče o takvom pristupu. Postoje i
aromaterapeuti anglosaske škole koji gotovo fanatično paze na kvalitetu eteričnih ulja,
postavljajući standarde koji nisu svakodnevica niti u francuskoj ili njemačkoj školi, poput
organskog ili čak biodinamičkog uzgoja, te zahtjevaju da ulje ne smije biti punjeno strojevima, niti
podvrgnuto rentgenskim kontrolama ili jakom elektromagnetskom ili mikrovalnom zračenju.
Njima i dugujemo novu dimenziju i razinu kvalitete eteričnih ulja.
Kako je u Hrvatskoj? U razvoju aromaterapije kod nas, preko Aromare i Aromavite kao dvije
najstarije škole, uvodio se dominantno anglosaski pristup aromaterapiji, i to samo jednom dijelu
anglosaske aromaterapije. U Centru Cedrus u Hrvatsku donosimo francuski pristup
aromaterapiji, kroz edukaciju, internet i medije.
Prema mojem osobnom iskustvu, do sada sam nailazio na gotovo paradoksalnu situaciju da bi se
francuski pristup automatski nazivao ‘isključivo medicinskim’ i ‘neholističkim’, dok su se očite
manjkavosti anglosaskog pristupa pokušavale opravdati ‘holističkim pristupom’ ili ‘duhovnim
aspektom djelovanja ulja’. Paradoksalno stoga, jer upravo fitoterapija i aromaterapija prema
francuskoj i njemačkoj školi priznaju međuovisnost funkcije organa, te ovisnost njihovog
zajedničkog funkcioniranja s ukupnošću osobe, što uključuje i emocije, misli i duh. I upravo to je
čini različitom od tzv. konvencionalne medicine.
Zanimljivo, upravo bi anglosaskoj školi trebalo biti važno da su eterična ulja kvalitetna, doista
prirodna, kako bi se iscjeljujuća energija biljaka doista i nalazila u bočici. Očito je da kemijski
sintetizirano ulje ne može nositi iscjeljujuću energiju biljke, već konfuznu energiju kemijske
industrije. No, iz nekog razloga hrvatskim ‘anglosasima’ to i nije toliko bitno. Uzroci se mogu
tražiti na raznim stranama, jedan od očitih je manjak znanja nekih nositelja aromaterapije.
Pojedini uvoznici ili distributeri eteričnih ulja govorili bi mi kako oni ‘stoje iza kvalitete svojih
ulja’. No, stoje li iza svojeg znanja? Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj doista zna koje spojeve treba
znati prepoznati da se utvrdi je li ulje doista kvalitetno. Drugi uzrok je tamniji, jer za razliku od
prvog, koji se može lako ispraviti edukacijom i dobrom namjerom, ovdje nalazimo namjernu
prodaju loših eteričnih ulja. Kada namjerno preferiramo patvorinu samo zbog trgovačke marže
od 200%, u odnosu na doista kvalitetno prirodno ulje koje nosi maržu od 30%, tada ulazimo u
odgovor što je doista holistično, a što je - duhovna patvorina. Tako i duhovna patvorina,
odnosno pseudoduhovnost, traži sličnu energiju, a to su patvorena eterična ulja. Manji dio
krivnje leži i u korisnicima. Tko traži eterično ulje lavande samo na temelju kriterija ‘gdje je
jeftinije’, taj bolje da ne kupuje eterična ulja uopće, a kamoli da se bavi aromaterapijom.
Velika je šteta ne uvesti kemijsku preciznost i u energetski rad, jer kemotipska preciznost i u
energetsko djelovanje eteričnih ulja unosi novu razinu: razigrano blag, dječački, yang aspekt
timijana kemotipa linalol, i djevojački, yin aspekt timijana kemotipa geraniol stoje prilično
nasuprot temeljitom, ali vrlo grubom timijanu kemotipu timol. Duhovnost nije kategorija
odvojena od tijela, kemije i farmakologije, već diše zajedno s njima. Tko to ne vidi, još nije ni
zakoračio u prostor duhovnosti.
Ovaj članak uvod je seriji novih tekstova gdje ćemo detaljno objašnjavati jasne kemijske i
botaničke kriterije kvalitete pojedinih eteričnih ulja, najpoznatijih i najtraženijih na hrvatskom
tržištu. Do sada smo putem članaka, predavanja i seminara Centra Cedrus educirali određeni broj
aromaterapeuta i laika te uspjeli promaknuti ideju kako eterično ulje mora biti kemijski
certificirano. To je izazvalo promjenu svijesti na bolje, ali smo uočili i pojavu patvorina s
kemijskim certifikatom kao reakciju distributera na zahtijeve osvještenijih kupaca. Stoga ćemo
vam kroz tekstove koji će uslijediti idućih mjeseci na jednostavnom, laičkom nivou pomoći da
prepoznate kvalitetno eterično ulje na temelju kemijskog sastava, a ne samo na temelju izjave
trgovca ili distributera da posjeduje kemijski certifikat. Nemojte se preplašiti naziva kao što su
kamfor, 1,8-cineol, linaloloksid, mentofuran i Z-ligustilid. Umjesto da budu samo imena spojeva
nekima omražene kemije, pretvorit ćemo ih u nestašne detektive koji će nam nepogrešivo
ispričati pravu priču o eteričnom ulju. To je vrlo holističan dar koji ćemo podijeliti s radošću
U Centru Cedrus konstantno pozivamo na jasnoću i preciznost kriterija kvalitete eteričnih ulja,
govoreći kako eterična ulja moraju biti botanički i kemijski definirana. To znaći da ne možemo
govoriti o 'eteričnom ulju eukaliptusa', već moramo precizirati o kojem se eukaliptusu radi
(eukaliptus radiata, eukaliptus globulus, limunski eukaliptus, eukaliptus dives...). Razlog leži u
jednostavnoj činjenici da različite biljne vrste istog roda, kao kod eukaliptusa, daju eterična ulja
različitog kemijskog sastava. A upravo kemijske tvari diktiraju djelovanje na organizam, na svim
nivoima, ne samo na tjelesnom već i na energetskom nivou (popularnom u radu tzv.
alternativaca). Eukaliptus radiata je zbog nižeg sadržaja cineola u odnosu na eukaliptus globulus
manje iritativan i pogodan za primjenu na djeci, limunski eukaliptus zbog aldehida djeluje bolje
protuupalno, a eukaliptus dives zbog piperitona djeluje izvrsno za njegu masne kože. Potreba za
takvom kemijskom preciznosti najbolje se očituje u slučaju kada ista vrsta, ovisno o mjestu rasta
i malim genetskim varijacijama, daje eterična ulja različitog kemijskog sastava. Tada govorimo o
kemotipovima. Često na seminarima Centra Cedrus naglašavamo primjer ružmarina. Postoji više
kemotipova ružmarina: kemotip kamfor, kemotip cineol, kemotip verbenon, a razlike u njihovom
djelovanju postaju vrlo jasne kada znamo da ružmarin kemotip verbenon pospješuje rad jetre, a
ružmarin kemotip kamfor je oštećuje. Za one koje misle kako se ta razlika iskazuje tek oralnim
korištenjem eteričnih ulja, dovoljno je reći kako je upravo ružmarin verbenon taj koji se koristi u
aromakozmetici, dakle dermalnom aplikacijom, dok ostali kemotipovi ružmarina nisu dobri za
njegu lica.
U francuskoj školi aromaterapije kemijska i botanička preciznost, koju sam ilustrirao u
prethodnom odlomku, temelj je iz kojeg gradimo svo znanje i iskustvo u aromaterapiji, neovisno
o tome koristimo li ulja dominantno za farmakološko djelovanje na tijelo ili za energetsko
djelovanje na biće u cjelini. Takva preciznost daje konkretnije rezultate, uzemljuje
aromaterapeuta i čini ga odgovornijim u radu s ljudima.
Nadalje, francusku školu aromaterapije karakterizira korištenje većih doza eteričnih ulja, te
oralna, rektalna i vaginalna uporaba eteričnih ulja, a ne samo dermalna i inhalacijska primjena
koja se češće spominje u anglosaskom pristupu. Ulja se koriste smislenije, konkretnije, a svako
ulje ima vrlo jasan i konkretan set indikacija, odnosno tegoba i bolesti u kojima se koriste.
Prisustvo farmaceuta kao jednih od predvodnika aromaterapije u Francuskoj (za razliku od
Hrvatske, na žalost) osiguralo je i cijeli niz zanimljivih ljekovitih oblika s eteričnim uljima, poput
vagitorija, supozitorija, kapsula, enteričkih kapsula, sublingvalnih tableta, sirupa, gelova, krema...
Francuskoj školi se prigovara, baš kao i Francuzima kao naciji, neka vrsta elitizma i odijeljenosti.
Takva predodžba je posve pogrešna, jer se čak i u Francuskoj aromaterapijom ne bave samo
liječnici i doktori farmacije, već i brojni laici. Naravno da francuski pristup zahtijeva dublja
teoretska znanja, ali ta znanja nisu bauk i lako ih usvajaju i ljudi čija je struka daleko od medicine,
farmacije ili kemije. Francuska škola je, logično, iznimno jaka u Francuskoj, te drugim zemljama u
kojima se govori francuski jezik, poput Belgije, Švicarske i Kanade, te frankofonih zemalja
Afrike, poput Madagaskara. No, malo ljudi je svjesno kako je takav pristup relativno jak čak i u
Velikoj Britaniji, zemlji koja se drži kolijevkom anglosaske aromaterapije, te u zemljama poput
SAD-a, Meksika, Španjolske, Njemačke, Italije, pa čak i Rusije, te se razvija i u nekim zemljama
Dalekog Istoka. Iznimno jaka striktnost u korištenju eteričnih ulja katkad je činjenica na koju
prigovaraju i sami Francuzi. Eterična ulja koja se kod nas prodaju bez ikakve kontrole, poput
ljekovite kadulje, miloduha, španjolske lavande i komorača, u Francuskoj možete dobiti samo u
ljekarni, s time što će vas farmaceut vrlo podozrivo ispitivati o razlozima njihove kupnje, a može
vam ih i odbiti izdati.
Velika je zabluda kako je francuska škola aromaterapije isključivo farmakološka i usmjerena na
fizički nivo, pa se upotreba eteričnih ulja s naglaskom na psihoenergetskom djelovanju odmah
svrstava u anglosasku školu. Brojni autori francuske škole jasno navode energetska djelovanja
eteričnih ulja, poput upotrebe eteričnih ulja po akupunkturnim meridijanima i čakrama. U toj
školi je najrazvijenija i hidrolaterapija, upotreba cvjetnih vodica ili hidrolata, koja se smatra
nekom vrstom homeopatije u aromaterapiji. Primjerice, švicarska autorica Lydia Bosson
dominantno govori o djelovanju hidrolata na emotivni i energetski nivo čovjeka.
Francuska škola aromaterapije nije jednoglasna, i u njoj se očituju različiti pristupi aromaterapiji,
pa i samim eteričnim uljima. Zoran primjer je neslaganje Jean Valnet-a s jedne strane, te Daniel
Pénoël-a i Pierre Franchomme-a s druge strane oko upotrebe deterpeniziranih eteričnih ulja. Jean
Valnet uglavnom je koristio deterpenizirana ulja misleći kako je time smanjena njihova toksičnost
i iritativnost. Tome su se jasno usprotivili Daniel Pénoël i Pierre Franchomme dokazujući kako
su neka ulja, poput ulja usplođa limuna, škodljivija ako su deterpenizirana.
René Maurice Gattefossé, “otac aromaterapije
”
Usko naslonjena na francusku školu, rekao bih gotovo identična s njom, jest njemačka škola
aromaterapije. Nijemci, precizni kao što ih i bije glas, ograničili su poprilično širok spisak
eteričnih ulja korištenih u francuskoj školi, na ona kojima je medicinsko djelovanje dokazano u
većim kliničkim studijama, a ne samo u medicinskom iskustvu liječnika - aromaterapeuta. Takva
eterična ulja nalaze se prihvaćenima u 'bibliji' klinički odobrenih biljaka, a to su Monografije
Komisije E njemačke vlade. Ta ulja su paprena metvica, japanska metvica, kim, niauli, komorač,
anis, eukaliptusi bogati cineolom, eterična ulja jele i smreke, kemotipovi ružmarina, te ulja bora.
Kao i francuska škola, njemačka škola jasno naglašava oralnu i rektalnu primjenu eteričnih ulja.
Dapače, neka su eterična ulja službeno odobrena za oralnu upotrebu u iznimno velikim dozama
po kriterijima anglosaske škole, poput paprene metvice koja se uzima u dozama od 0,2 mL po
kapsuli. Njemačka, usprkos takvoj jasnoći, ima relativno skromno razvijenu aromaterapiju u
odnosu na Francusku, ali to nadoknađuje kao vodeća zemlja u fitoterapiji. Ako se igdje Francuska
i Njemačka dobro usklađuju, onda je to ogromna tradicija i ozbiljnost pristupa fitoterapiji, te se
francuska i njemačka izdanja svjetski najkvalitetnijih knjiga iz fitoterapije i kemije ljekovitog bilja
stoga izdaju simultano, a na engleski jezik budu prevedena tek naknadno.
Anglosaska škola, kao što ime govori, začeta je u engleskim govornim zemljama (Velika
Britanija i SAD). Za njen se osnutak 'okrivljuje' Marguerite Maury, inače učenica René Maurice
Gattefossé-a. Naravno, i ja koji sam nesklon takvom pristupu aromaterapiji, smatram vrlo
pozitivnim njenu pojavu u povijesti aromaterapije. Ona je pokušala popularizirati aromaterapiju,
napravivši koncept koji je danas bliži wellness opcijama, nego medicini. I time je odigrala
značajan korak, na jednom nivou prema naprijed, a na drugom prema nazad.
Temeljna karakteristika anglosaskog pristupa je korištenje nižih doza eteričnih ulja, te
izbjegavanje oralnog, rektalnog i vaginalnog korištenja. Premda možemo diskutirati o tome da li
izbjegavanje takvih načina primjene eteričnih ulja u startu limitira aromaterapiju, glavni
nedostatak anglosaskog pristupa ne leži u tome, već u gotovo monotonom izbjegavanju kemijske
i botaničke preciznosti u mnogim knjigama. 'Rosemary', 'mint', 'thyme' i 'eucalyptus' i slični
nazivi nalaze se u knjizi, bez da znamo o kojim točno vrstama ili kemotipovima govorimo.
Drugi veliki nedostatak anglosaskog pristupa je nesigurnost u indikacijama korištenja eteričnih
ulja, pa se iza naslova 'rosemary' kočoperi impozantan spisak bolesti i tegoba, od astme, bolova
u kičmi, masne kose do visokog i niskog krvnog tlaka (istovremeno). Čak ako i ostavimo po
strani što ne znamo o kojem kemotipu ružmarina govorimo, ostaje činjenica da takvi spiskovi
izazivaju podsmijeh liječnika i drugih medicinskih djelatnika, a u aromaterapeuta početnika
izazivaju očaj jer dobivaju osjećaj da sva ulja služe za sve bolesti.
Kemijski neprecizan anglosaski pristup često postaje dobro tlo za prodaju nekvalitetnih ulja,
stoga je takav pristup vrlo rado potican od prodavača željnih dobre zarade. U francuskoj školi,
prodavač ili ljekarnik neće prihvatiti eterično ulje bez jasnih analiza kemijskog sastava. U
anglosaskom pristupu, dovoljno je reći '100% prirodno i čisto eterično ulje' pa da ono bude
prihvaćeno kao ulje 'vrhunske kvalitete'. To ostavlja solidan manevarski prostor za manipulaciju.
Navest ću jedan primjer. Prema američkom presedanu vezanom uz korektnost reklamiranja i
oglašavanje proizvoda, dovoljno je da u bočici bude bar 1% doista 100% čistog eteričnog ulja, pa
da možete reklamirati takvo eterično ulje kao 100% prirodno i čisto. A ostalih 99% mase u bočici
može biti bilo što. Zbilja, kažu li koliki dio od ulja u bočici doista jest prirodan? A bez kemijske
analize to ne možemo znati.
Ipak, ništa nije crno-bijelo. U anglosaskoj aromaterapiji postoji veliki pravac korištenja eteričnih
ulja u medicini, a autori poput Jane Buckle jasno svjedoče o takvom pristupu. Postoje i
aromaterapeuti anglosaske škole koji gotovo fanatično paze na kvalitetu eteričnih ulja,
postavljajući standarde koji nisu svakodnevica niti u francuskoj ili njemačkoj školi, poput
organskog ili čak biodinamičkog uzgoja, te zahtjevaju da ulje ne smije biti punjeno strojevima, niti
podvrgnuto rentgenskim kontrolama ili jakom elektromagnetskom ili mikrovalnom zračenju.
Njima i dugujemo novu dimenziju i razinu kvalitete eteričnih ulja.
Kako je u Hrvatskoj? U razvoju aromaterapije kod nas, preko Aromare i Aromavite kao dvije
najstarije škole, uvodio se dominantno anglosaski pristup aromaterapiji, i to samo jednom dijelu
anglosaske aromaterapije. U Centru Cedrus u Hrvatsku donosimo francuski pristup
aromaterapiji, kroz edukaciju, internet i medije.
Prema mojem osobnom iskustvu, do sada sam nailazio na gotovo paradoksalnu situaciju da bi se
francuski pristup automatski nazivao ‘isključivo medicinskim’ i ‘neholističkim’, dok su se očite
manjkavosti anglosaskog pristupa pokušavale opravdati ‘holističkim pristupom’ ili ‘duhovnim
aspektom djelovanja ulja’. Paradoksalno stoga, jer upravo fitoterapija i aromaterapija prema
francuskoj i njemačkoj školi priznaju međuovisnost funkcije organa, te ovisnost njihovog
zajedničkog funkcioniranja s ukupnošću osobe, što uključuje i emocije, misli i duh. I upravo to je
čini različitom od tzv. konvencionalne medicine.
Izvor: http://209.85.135.104/search?q=cache:qDCxtObTVDcJ:www.centarcedrus.hr/include/pdf/Aromaterapija_-_pristupi_i_skole.pdf+farmacija+tekstovi&hl=en&ct=clnk&cd=122&client=firefox-a
Centar Cedrus, Josipa Lončara 1, 10090 Zagreb
MB 1943502 •
tel. 01 / 346 02 02 • faks 01 / 346 02 03
www.centarcedrus.hr •
[email protected]
